Subscribe
Europski konzervativci trebali bi braniti suverenitet države. Zalažemo se za jače granice, branimo stavove naših nacija nad stranim programima i slavimo raznolikost naših zemalja u očuvanju naših tradicionalnih vrijednosti. To su temelji naših nacionalnih identiteta, temelj našeg suvereniteta i stupovi zapadne civilizacije.
Na europskim konzervativcima je, dakle, da očuvaju teritorijalnu cjelovitost naših zemalja. Taj osnovni koncept geografskog jedinstva ono je što naciju čini državom – kulturno i pravno – svaka sa svojom raznolikošću, ali usredotočena na tu bitnu ideju jednog naroda i jednog identiteta iznad naših razlika.
Međutim, Europa naizgled kreće u novi val političke rascjepkanosti koji prijeti samoj srži našeg nadnacionalnog sustava suverenih država. Još jednom, Španjolska je u epicentru ove europske tribalizacije. Ali ovaj put njegova teritorijalna cjelovitost slabi s pristankom – čak i suučesništvom – socijalističke vlade na čelu s vršiteljem dužnosti premijera Pedrom Sánchezom.
Pedro Sánchez već je postigao nemile sporazume sa strankama koje brane secesionističke ciljeve. Godine 2019. pregovarao je o suzdržanosti Euskala Harrije Bildua od Baskije. Bildu je dokazao povezanost sa sada već izumrlom terorističkom organizacijom Euskadi Ta Askatasuna (ETA), koja se zalagala za odvajanje Baskije (i drugih regija, poput Navarre) uz korištenje nasilnih sredstava. Bildu je otišao toliko daleko da je na regionalnim i lokalnim izborima u svibnju na svoje popise uključio osuđene – ali bez pokajanja – bivše teroriste.
Premijer je također pomilovao katalonske separatiste odgovorne za pokušaj državnog udara 2017. godine. Španjolska vlada reformirala je Kazneni zakon kako bi ublažila izdajničke optužbe povezane s odcjepljenjem i pobunom. To je bilo za očekivati, s obzirom na to da su se glasovi katalonskog lijevog krila – iz stranke Esquerra Republicana (ERC) – također pokazali neophodnima u tome da Sánchez postane premijer.
Te su odluke uzele danak u mirnom suživotu među Španjolcima. Napetosti između Madrida i Katalonije i Baskije dosegle su nove visine, kakve nisu viđene još od vremena Francisca Franca. Progresivne političke stranke samo su uznemirile ionako napeto okruženje opetovano nazivajući Španjolsku “nacijom nacija”. Ova pogrešna ideja pretpostavlja da je teritorijalno raspuštanje Španjolske neizbježno. Pretpostavlja se da je rascjepkanost zemlje svojstvena. Priznaje separatistima da veze između različitih Španjolaca ne postoje.
Barem s progresivne strane političkog spektra, bitka za teritorijalnu cjelovitost nije vrijedna borbe. Suverenitet nije pitanje za španjolsku ljevicu. Nekima se čini lakše zanemariti konstruktivnu kritiku i izbjeći propitivanje dominacije neshvaćenih međunarodnih programa razvoja koji se – u ime pogrešno shvaćene ideje socijalne pravde – zalažu za suočavanje s pritužbama skupina koje žele razbiti državu.
Nakon općih izbora 23. srpnja, separatisti su dobili na zamahu, unatoč padu broja zastupnika. Sánchezova Socijalistička stranka, koja je na općim izborima bila druga, sada pregovara s bjeguncem Carlesom Puigdemontom, koji je vodio nezakoniti referendum 2017. Sánchez je uspio dobiti ne samo njihov suzdržan, već i povoljan glas, u izboru predsjednika španjolskog Kongresa. To je signaliziralo njegovu spremnost da da važne ustupke. Jedan od njih uključuje baskijski, galicijski i katalonski kao valjane jezike za parlamentarne procedure i kao službene jezike Europske unije.
Sam jezik se politizira radi razbijanja nacije, kada bi oni trebali biti kulturna baština svih Španjolaca. I kako ironično. Progresivna ljevica koja žestoko brani raznolikost svih vrsta olakšava segregaciju španjolskog društva jezikom i regijama.
Suverenitet Španjolske je ugrožen. Da parafraziram titulu profesorice Marlene Wind, Europa ponovno postaje “plemenizirana”. Europa mora igrati ulogu u zaustavljanju tih obnovljenih secesionističkih težnji, a europski konzervativci trebali bi preuzeti vodstvo.