Subscribe
Ukrajina je 1. siječnja 2025. stavila točku na tranzit ruskog plina u Europu odlučivši da neće obnoviti ugovor potpisan s Gazpromom 2019. Ta je odluka označila prekretnicu u energetskoj politici kontinenta i otvorila novo poglavlje u kompleksu odnosa između Kijeva, Moskve i Europske unije.
Ugovor o tranzitu bio je važan izvor prihoda za Ukrajinu, generirajući do milijardu dolara godišnje u naknadama. Međutim, vlada Volodimira Zelenskog dala je prioritet političkom i strateškom cilju: ne pridonijeti, izravno ili neizravno, financiranju ruskog ratnog stroja.
Od 2022. Ukrajina je upozoravala da neće obnoviti ugovor nakon što istekne. Ova je objava dala Kijevu i Europskoj uniji vremena da se pripreme za implikacije ove promjene. Prema Europskoj komisiji, europsko energetsko tržište nije pretrpjelo veće poremećaje zahvaljujući diversifikaciji izvora opskrbe koja se provodi posljednjih godina.
Anna-Kaisa Itkonen, glasnogovornica Komisije, istaknula je da je EU intenzivno surađivala sa državama članicama i Ukrajinom kako bi predvidjela ovu situaciju. Iako je dotok ruskog plina u Europu već bio drastično smanjen od početka invazije, zemlje poput Mađarske i Slovačke izrazile su zabrinutost zbog gospodarskih i logističkih posljedica koje bi ovaj prekid isporuke mogao izazvati.
Prekid opskrbe posebno je pogodio neke zemlje srednje i istočne Europe. Mađarska i Slovačka, povijesno ovisne o ruskom plinu i bez izravnog pristupa moru za uvoz ukapljenog prirodnog plina, našle su se u ranjivom položaju. U Slovačkoj, premijer Robert Fico opisao je tu mjeru kao uvredu i istaknuo mogućnost odmazde, kao što je prekid opskrbe Ukrajine električnom energijom.
No, takav stav ne dijeli cijela Europska unija. Većina država članica poduprla je pravo Ukrajine da donosi suverene odluke na temelju svog političkog i strateškog konteksta, ističući potrebu za zajedničkom energetskom politikom za jačanje otpornosti kontinenta na vanjske pritiske.
Europska unija je ustvrdila da je postigla određeni stupanj neovisnosti o ruskom plinu nakon što je drastično smanjila svoju potrošnju sa 150 milijardi kubičnih metara godišnje u 2021. na samo 15 milijardi u 2024. Ovo postignuće bilo je moguće zahvaljujući diversifikaciji izvora, uključujući uvoz ukapljenog prirodnog plina iz SAD-a i Katara, kao i povećanje korištenja obnovljive energije.
Međutim, ova tranzicija nije prošla bez izazova. Zemlje poput Austrije i Slovačke istaknule su da bi alternativni izvori energije kratkoročno mogli biti skuplji i manje dostupni. Nedostatak odgovarajuće infrastrukture u pojedinim regijama Europe ostaje prepreka postizanju potpune energetske autonomije.
Za Ukrajinu odluka o prekidu tranzita ruskog plina nije bila laka niti bez troškova. Osim što je izgubio važan izvor prihoda, Kijev je morao upravljati napetostima s nekim od svojih europskih partnera, čija je solidarnost bila ključna od početka ruske invazije.
Unatoč tim izazovima, ukrajinska vlada brani svoju odluku kao nužan korak ka konsolidaciji svog suvereniteta. Za Hermana Haluščenka, ukrajinskog ministra energetike, ovaj trenutak je predstavljao “simboličnu pobjedu” u ratu protiv ruskog utjecaja.
Prestanak ruskog tranzita plina kroz Ukrajinu nije samo transformirao energetsku kartu Europe, već je preoblikovao i političku dinamiku u regiji. S jedne strane, ponovno je potvrdio sposobnost Ukrajine da donosi strateške odluke unatoč gospodarskom i političkom pritisku. S druge strane, istaknuo je podjele unutar Europske unije o tome kako upravljati posljedicama ove promjene.
Ovaj scenarij postavlja pitanja o sposobnosti EU-a da kohezivno odgovori na energetske i geopolitičke izazove. Dok su neke države članice snažno podržale Ukrajinu, druge su pokazale rezerve, odražavajući nacionalne prioritete koji su često u sukobu sa zajedničkim ciljevima.
Prekid tranzita ruskog plina bio je podsjetnik na važnost energetskog suvereniteta u međusobno povezanom, ali krhkom svijetu. Ukrajina je donijela tešku odluku, ali onu koja je u skladu s njezinom borbom za neovisnost i teritorijalni integritet.
Za Europsku uniju ovaj je trenutak naglasio potrebu uravnoteživanja zajedničkih težnji s individualnim potrebama njezinih država članica. Kako se Europa kreće prema većoj energetskoj neovisnosti, izazov će biti održati unutarnju koheziju i osigurati da usvojene politike odražavaju ne samo interese glavnih igrača, već i interese manjih i ranjivijih zemalja.
U ovom novom poglavlju europske energetske politike poruka Ukrajine je jasna: suverenitet nema cijenu, a sloboda, iako skupa, ostaje najvažnija vrijednost koju treba braniti.