Lažne tvrdnje o ropstvu i kolonijalizmu

Nema sumnje u nemoralnost ropstva. Sama pomisao da jedna osoba može posjedovati i zlostavljati drugu je mrska modernom čovjeku. Ali neke tvrdnje o ropstvu nisu o moralu, već o činjenicama, na primjer nedavna izjava gradonačelnika Londona Sadiqa Khana ‘da naša nacija i grad duguju veliki dio svog bogatstva svojoj ulozi u trgovini robljem’. Također je moguće da je kolonijalizam pogrešan, ako ono što se pod njim podrazumijeva je osvajanje od strane moćne nacije nekih slabijih i zatim vladanje njima protiv želja njihovih članova. Ali opet, neke tvrdnje o kolonijalizmu nisu o moralu, već o činjenicama, na primjer tvrdnja ljevičarskog novinara Owena Jonesa da je ‘krvavi novac kolonijalizma obogatio zapadni kapitalizam’. U kratkoj i čitljivoj knjizi objavljenoj ove godine dr. Kristian Niemietz s Londonskog instituta za ekonomska pitanja iznosi uvjerljive dokaze da su te dvije tvrdnje lažne. Njegov zaključak glasi: ‘Kolonijalizam i trgovina robljem bili su, u najboljem slučaju, manji čimbenici u gospodarskom proboju Britanije i Zapada, a vrlo vjerojatno i neto gubitaši.’

Ropstvo neproduktivno

Godine 1776. Adam Smith je istaknuo u Bogatstvu naroda da ropstvo vjerojatno nije bilo produktivno jer robovi nisu imali poticaja da se naprežu ili da otkriju i razviju bilo kakve posebne vještine: ‘Iskustvo svih doba i nacija, vjerujem, pokazuje da rad koji obavljaju robovi, iako se čini da košta samo njihovo održavanje, na kraju je najdraže od svih.’ Niemietz se slaže i postavlja mnoga relevantna pitanja o britanskoj transatlantskoj trgovini robljem. Koliki su bili profiti iz ropstva, u usporedbi s ukupnom veličinom britanskog gospodarstva ili britanskih ulaganja? Jesu li ti privatni profiti premašili troškove poreznih obveznika? Jesu li plantaže u Americi mogle postojati bez ropstva, u manjem obimu?

Suvremena istraživanja pokazuju da je dobit od trgovine robljem bila približno jednaka nešto manje od 8 posto ukupnih britanskih ulaganja. To znači da čak i da su trgovci robljem bili neobično pronicljivi ulagači, ne bi puno pridonijeli ukupnim britanskim ulaganjima. Istraživanje također pokazuje da su plantaže šećera, koje se obično prikazuju kao bastioni porobljavanja, na svom vrhuncu pridonijele samo 2,5 posto vrijednosti britanskog gospodarstva. To je bilo manje od, recimo, uzgoja ovaca, ali kao što Niemietz primjećuje, nitko ne tvrdi da je uzgoj ovaca financirao ili ubrzao industrijsku revoluciju.

Štoviše, održavanje ropstva nije bilo bez troškova, primjerice obrana karipskih otoka na kojima su se nalazile plantaže šećera. U vrijeme trgovine robljem Velika Britanija je zadržala mnogo veću vojnu silu od ostalih europskih zemalja, a britansko stanovništvo je bilo oporezovano visokim porezima. Niemietz zaključuje: ‘Dobici su bili mali u odnosu na veličinu britanskog gospodarstva i nisu mogli objasniti ništa više od malog udjela u ukupnim ulaganjima. Nakon što oduzmemo fiskalni trošak, neto dobici su možda bili negativni.’ Niemietz međutim sumnja da bi plantažna ekonomija napredovala bez ropstva. Vjerojatno jedini njezin pozitivan doprinos europskom gospodarstvu bio je taj što je jedno vrijeme srušio cijene šećera, kave i ostalih tropskih proizvoda s razine koju bi doseglo slobodno tržište (s najamnom radnom snagom umjesto robova).

Nema koristi za kolonizatore

Na prvi pogled, kolonijalizam se ne čini tako inherentno zao kao ropstvo. Zamislivo je, iako možda malo vjerojatno, da bi civilizirana nacija osvojila zemlju naseljenu divljim plemenima, vladala njome mudro, obrazovala ljude i postupno je civilizirala. Ali ostavimo po strani moral, je li kolonijalizam mogao biti profitabilan za kolonizatore? Adam Smith nije tako mislio, a začudo Otto von Bismarck složio se s njim. ‘Navodne dobrobiti kolonija za trgovinu i industriju matične zemlje uglavnom su iluzorne. Jer troškovi uključeni u osnivanje, potporu i posebno održavanje kolonija,’ primijetio je Bismarck, ‘vrlo često premašuju dobrobiti koje matična zemlja ima od njih, osim činjenice da je teško opravdati nametanje značajnog poreznog tereta u cjelini nacije u korist pojedinih grana trgovine i industrije.’

Niemietz govori o četiri kolonijalna carstva, britanskom, francuskom, njemačkom i belgijskom. On ističe da iskorištavanje kolonija nije moglo biti značajan čimbenik britanske industrijalizacije i bogatstva. Prije napretka u kontejnerskom prijevozu, transportnoj logistici i komunikacijskim tehnologijama koji su uvelike olakšali međunarodnu trgovinu, glavnina britanske gospodarske aktivnosti bila je domaća. Čak i tada, u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, najvažniji trgovački partneri Britanije bili su njezini europski susjedi, a ne njezine kolonije. Istraživanja pokazuju da je većina britanskih ulaganja financirana iz domaće štednje i intra-zapadne trgovine. Štoviše, trošak stjecanja i držanja kolonija mora biti uravnotežen u odnosu na svaki mogući dobitak. Niemietz priznaje da carstva mogu poticati trgovinu unutar svojih granica, ali do neke trgovine izvan nje bi ipak došlo. Njegov zaključak, temeljen na mišljenju stručnjaka, uključujući mišljenje ljevičarskih povjesničara, jest da su neke strateški pozicionirane skupine mogle imati koristi od Britanskog Carstva, ali da je dvojbeno da je neto ukupni dobitak bio veći od neto ukupnog troška. U slučaju Francuske, čini se međutim da se carstvo uglavnom samofinanciralo. Dakle, Francuska nije bila ni bolja ni lošija zbog svog kolonijalnog carstva. U njemačkom slučaju, zapis potvrđuje Bismarckovo uvjerenje da je cijena kolonija bila veća od dobiti.

Gubitak za kolonizirane

Jedino kolonijalno carstvo u kojem se jasno čini da je dobit za kolonizatora bila veća od cijene bilo je belgijsko. Ali ovo je bio poseban slučaj iz dva razloga, primjećuje Niemietz. Belgijska riznica nije trošila gotovo ništa na kolonije, a one su uključivale teritorije bogate prirodnim resursima: neki dijelovi Konga bili su gotovo poput modernog Kuvajta. Belgijsko Carstvo je svakako bilo kolonijalizam u svom najgorem izdanju.

Iako uglavnom nije bilo značajne neto dobiti za kolonizatore, moguće je pretpostaviti da su kolonizirani često pretrpjeli gubitak. Jedan od razloga bio je taj što je kolonijalna vladavina obično bila autoritarna, s malo ugrađenih ograničenja. Nakon osamostaljenja, lokalne elite preuzele su ovu neobuzdanu moć. Eksploatacija od strane stranaca zamijenjena je eksploatacijom od strane vladajuće klase (osim u doseljeničkim državama poput Kanade, Australije i Novog Zelanda gdje su se pojavile institucije poput onih u Velikoj Britaniji). Drugi razlog bio je taj što je barem u Africi trgovina robljem, s ratnim zarobljenicima koji su prodavani Europljanima, imala štetan učinak jer je dovela do društvene i etničke fragmentacije koja je zauzvrat spriječila ekonomski napredak.

Neka daljnja zapažanja

Jedna prednost Niemietzove knjige je njezina kratkoća. Ipak, ne mogu odoljeti da dodam nekoliko zapažanja. Čini se da slučaj Islanda potvrđuje autorove nalaze. U kasnom osamnaestom stoljeću neki su istaknuti Britanci predložili da Velika Britanija preuzme Island, koji je tada zapravo bio danska kolonija. Britanske vlasti proučile su prijedlog i zaključile da bi bilo relativno lako okupirati Island, ali skupo zadržati ga. Zbog toga su odbili prijedlog. U devetnaestom stoljeću Danska je na Island potrošila otprilike dvostruko više novca nego što je od njega dobila. Zanimljiva je i činjenica da danas tri najbogatije europske zemlje, Švicarska, Norveška i Island, nisu bile kolonijalne sile.

Drugo, u dvadesetom stoljeću Sovjetski Savez ponovno je uveo ropstvo u ozloglašene radne logore, Gulag. Ti kampovi vjerojatno nisu bili dugoročno produktivni, iz razloga koje je naveo Adam Smith. Možda su bile čak manje produktivne od plantaža na jugu Sjedinjenih Država, na Karibima i u Brazilu, jer zatvorenici Gulaga nisu bili kupljeni po tržišnoj cijeni, tako da njihov ‘vlasnik’ — Sovjetska komunistička partija — nije imao dovoljno poticaja da postupajte s njima dobro. Sovjetski Savez također je uspostavio kolonijalno carstvo iako se nije tako zvalo: kontrolirao je mnoge vazalne države i nemilosrdno ih iskorištavao.

Treće zapažanje je da je ropstvo počelo ranije i završilo kasnije u arapskim zemljama nego na Zapadu, dok se čini da tamo nije stvorilo nikakvo bogatstvo. Čak i na daleki Island arapski gusari došli su 1627. i zarobili stotine ljudi koje su potom prodali na tržnicama robova u sjevernoj Africi. Procjenjuje se da su Arapi ukupno porobili više od milijun bijelih Europljana i oko sedam milijuna crnih Afrikanaca, dok je između deset i dvanaest milijuna Afrikanaca prisilno dovedeno u Ameriku.

Četvrta točka odnosi se na kompenzaciju. Ako prihvatimo, argumentacije radi, da se čitave skupine trebaju smatrati žrtvama nepravde i da im se stoga treba isplatiti odšteta, tada bi se vjerojatno trebala primijeniti tradicionalna načela osiguranja. To implicira da bi ih naknada trebala učiniti jednako dobrim kao što bi bili da nisu postali žrtve nepravde. Stoga bi potomcima robova u Sjedinjenim Državama trebao biti osiguran isti životni standard kakav bi imali da su njihovi preci ostali u Africi, a ne da ih sunarodnjaci Afrikanci zarobe i prodaju Europljanima. Ali ironija je da bi taj životni standard u prosjeku bio mnogo niži od onih potomaka robova koji sada uživaju u Sjedinjenim Državama.

Peto, prilično je znakovito da bi stanovništvo jedne od posljednjih kolonija, Hong Konga, radije ostalo pod britanskom vlašću nego da bude predato Kini 1997. godine. Dok je kolonijalizam često mogao nanijeti više cijene nego dobiti koloniziranim, to sigurno nije bilo tako u Hong Kongu. Dobro napisani i dirljivi romani o kolonijalizmu, kao što su Srce tame Josepha Conrada i Prolaz u Indiju EM Forstera, nude samo jedan dio istine. Postoje i drugi, kao što pokazuju Niemietzova knjiga i primjer Hong Konga.