Subscribe
Plenarne sjednice Europskog parlamenta u Strasbourgu uvijek su hrana za političke rasprave i analize. Prošli tjedan glavna, praktički jedina tema razgovora bila je konkurentnost, nakon predstavljanja Kompasa konkurentnosti prije dva tjedna. Neću o tome ponovno govoriti jer sam tome posvetio četiri dugačka članka s objašnjenjima.
Povjerenstvo je u utorak objavilo svoj Program rada za 2025. godinu, au srijedu je već bila rasprava. To je smiješno. Tri sata rasprave s desecima europarlamentaraca o dokumentu objavljenom samo nekoliko sati ranije. Svatko tko imalo poznaje način rada u Bruxellesu reći će da je to normalno. Gotovo da više i ne privlači pozornost, ali očito je da je to jedini parlament na svijetu koji ovako funkcionira. Ili bolje rečeno, ne rade. To znači da nitko od europarlamentaraca koji su sudjelovali – možda ništa nije pretjerivanje, ali nije daleko od istine – nije pročitao dokument o kojem će se raspravljati. Ne treba zaboraviti da je plenarna sjednica započela u ponedjeljak i da europarlamentarci – između sastanaka, plenarnih zasjedanja i izlaganja odbora – nemaju puno vremena. Može se, dakle, zaključiti da su ljudi koji su čitali i radili na programu rada Komisije bili pomoćnici i savjetnici koji su ostali u Bruxellesu.
Kažem to jer je to zastrašujući način vođenja politike. Predstavljanje dokumenata o kojima će se raspravljati sutradan i da su sudionici rasprave pročitali najviše sažetke koje su im napisali njihovi savjetnici. Stoga je razumljivo da postoji toliko puno saborskih pomoćnika, brutalne strukture koja je dio briselskog mjehura i birokrata. Odgovornost je zastupnika u Europskom parlamentu spriječiti da ih njihov pomoćnik uvuče u globalistički val.
Úrsula nije prisustvovala raspravi. Nije se niti pojavila unatoč tome što su svi očekivali – i zahtijevali – njezinu prisutnost. Neke od intervencija bile su usmjerene na kritiku ovakvog načina rada Komisije, nepoštivanja Europskog parlamenta i odsutnosti Von der Leyen. Sve istinito; iako su to najviše isticali socijalisti.
Nakon rasprave o ovom Programu rada Komisije za 2025. – koja je trajala oko 3 sata – Konferencija predsjednika uvrstila je na dnevni red ludu, zapanjujuću i neopravdanu raspravu o ‘prijetnjama konkurentnosti saveza između konzervativaca i krajnje desnice’. Ludo jer u stvarnosti nitko nije bio zabrinut zbog rasprave. Upotreba i zlouporaba pojma ‘krajnje desnice’ od strane političke ljevice i medija je tolika da nitko ne zna jesu li više in ili out. Isto se događa s konceptom ‘konzervativaca’.
Intervencije su bile gotovo nadrealne. Mogli ste vidjeti Zelene, socijaliste i liberale kako krive Domoljube za sve veće odbacivanje Green New Deala i samoubilačke socijaldemokratske ekonomske politike; oni iz Europske pučke stranke koji pozivaju na očuvanje saveza sa socijalistima dok kritiziraju domoljube, posežu za Europskim konzervativcima i reformistima (ECR) i ponavljaju poput mantre da nikada neće sklopiti pakt s FPÖ (Austrija) i AfD (Njemačka). Pitanje je da ako je Europska pučka stranka ‘konzervativna’, ECR postaje krajnja desnica, u istom čamcu s domoljubima i suverenistima; ali ako su konzervativni samo oni koji se nazivaju konzervativnima, pojam krajnje desnice bio bi rezerviran za domoljube i suvereniste.
Europska ljevica i europarlamentarci Europske pučke stranke, koji žive od etiketiranja i klasificiranja svojih protivnika, prilično su zbunjeni po tom pitanju. Tako neki smatraju da je ECR krajnja desnica, tvrdeći da EPP ‘koketira’ (koja su samo kozmetička, jer kada se svede na stvar, promjena nije bilo) i zahtijeva da se ne pomjera iz velike koalicije; drugi, naprotiv, shvaćaju da je EPP još uvijek na pravom mjestu i traže da ne povlači ‘čudne’ poteze.
Da biste razumjeli, sve se svodi na ponudu koju je Jordan Bardella (predsjednik parlamentarne skupine Patriots for Europe) dao ECR-u, suverenistima i Europskoj pučkoj stranci da zajedno rade na suspendiranju učinaka takozvanog Green Deala. Čini se da je ECR bio otvoren za ispitivanje ove alternative programu rada Komisije, a to je u Bruxellesu uključilo zvona za uzbunu. Zvona za uzbunu još uvijek zvone. EPP je zbio redove na svojevrsnom trećem putu: ni klimatske promjene ni konkurentnost. Drugim riječima, ne znaju gdje su.
No istodobno je Narodna stranka prekinula pregovore s FPÖ-om o formiranju vlade u Austriji, što, čini se, pokazuje da znaju na čemu su. I dalje su na istom mjestu. Političare treba suditi po djelima, a ne po riječima.