Subscribe
Pogledi država članica EU-a, ali i vlada diljem svijeta, svakako su uprti u datum 2. travnja 2025. Prema Bijeloj kući, zapravo, na taj će dan početi recipročne carine koje je uveo predsjednik Trump, uz one postavljene na 25 posto za Kanadu i Meksiko. Govoreći o ovom odlomku, tajkun je posljednjih dana koristio društvenu Istinu da galvanizira svoje pristaše, govoreći o 2. travnju kao o trenutku kada će Sjedinjene Države (“draga stara Amerika”) moći vratiti “novac i poštovanje”. Različite analize koje su kružile posljednjih tjedana govore o tim carinama kao o mjeri koja će biti dio novog sustava odnosa SAD-a sa starim kontinentom koji američki predsjednik, čini se, želi uspostaviti. Konkretno, bilo je riječi o instrumentu koji bi, s gledišta SAD-a, mogao koristiti američkom gospodarstvu u svjetlu sve veće globalne nestabilnosti. Klima neizvjesnosti svakako povezana s velikim međunarodnim krizama poput sukoba između Rusije i Ukrajine i one u Gazi, ali i vezana uz ulaganja – ne samo gospodarska, već i utjecajna – u tehnologije i sirovine, prije svega rijetke zemlje. Dapače, ne treba zaboraviti da se dio dijaloga između Sjedinjenih Država i Ukrajine temeljio upravo na mogućnostima iskorištavanja nalazišta u Kijevu. Riječ je o bogatom nizu čimbenika, ne sasvim ekonomskih, koji bi doprinijeli srednjoročnoj i dugoročnoj strategiji tajkuna. U ovom scenariju moramo uzeti u obzir ulogu koju bi Kina mogla igrati na tržištima, posebice ako bi se neke članice EU (i ne samo) vratile ustrajnom pogledu na istok.
EUROPA I TARIFE
U međuvremenu, posljednjih dana, nekoliko je naznaka potaknulo analitičare i tisak da izvijeste o tome što bi mogao biti ‘fleksibilan’ pristup obvezama Sjedinjenih Država. Mogu postojati iznimke u vezi s određenim proizvodima, tržištima ili čak sirovinama, no popis tih specifičnosti (također će biti pitanje hoće li biti nacionalne ili generalizirane) još uvijek nije poznat i vjerojatno neće biti razjašnjen prije samog 2. travnja. Upravo zbog toga se Europska unija do sada odlučila za oprezniji pristup, čekajući početak nametanja koje je Trump uveo, a zatim uzimajući vremena (govori se o dva tjedna) da objavi i pokrene sve moguće ekonomske protumjere. Poteškoća u ovom trenutku je jasna, a sastoji se u mogućnosti govoriti jednim glasom o tako osjetljivom području kao što su izvoz i ekonomske mjere pojedinih država. Naravno, staviti sve na stvarni zid sa zidom sa Sjedinjenim Državama sigurno nije najpametniji potez. Osobito ako mislimo na ekonomske podatke i međunarodna pitanja koja opterećuju Europu. Stvrdnjavanje u čisto ideološkom ključu, borba dužnosti i protudužnosti protiv onoga što je još uvijek povijesni saveznik Europe, ne bi dovelo do ničega konkretnog. U najgorem slučaju dogodio bi se pravi domino efekt na dužnosti. Doista, ako zamislimo proizvodnju i prodaju preciznog stroja, možda za uporabu u civilnom, tehnološkom ili medicinskom području, suočeni smo s kratkim spojem dužnosti i protudužnosti. Možemo zamisliti da se ovi strojevi proizvode u Sjedinjenim Državama i izvoze u inozemstvo, ali u procesu njihove izgradnje možda je već bilo nekoliko troškova proizašlih iz isto toliko carina. Metal bi, na primjer, mogao doći iz Kanade; zamislite čip dostupan na azijskom tržištu ili europski dizajn i softverski know-how. Konačna izvozna cijena ovih strojeva tada bi sadržavala pristojbe koje SAD primjenjuje na strane dobavljače, uz one koje bi EU mogla nametnuti SAD-u. Konačna bilanca koja bi mogla znatno povećati konačnu cijenu proizvoda. Dosad navedeni primjer odnosi se na visoku tehnologiju, no sličan se put može zacrtati za gotovo sva tržišta i proizvode koji bi mogli potpasti pod Trumpove obveze. Iz tog razloga sve više zemalja, iako se ne žele udaljiti od odnosa sa svojim transatlantskim saveznikom, počinje gledati prema drugim tržištima, otvarajući se novim putovima i partnerstvima koja tek treba izgraditi i definirati. Mercosur, zemlje Zaljeva, kao i indijsko tržište, svakako su mjesta prema kojima europske kancelarije razmišljaju usmjeriti svoje gospodarske odnose, pogotovo ako nakon 2. travnja globalni ekonomski scenarij bude pod snažnim utjecajem akcija Sjedinjenih Država.
TALIJANSKI PRISTUP
Nasuprot ideološkom sukobu između dviju strana Atlantika i protiv glasova onih koji bi htjeli podići još viši zid oko država članica Europske unije, talijanski pristup ovoj krizi je upravo pokušaj otvaranja novih prodajnih mjesta (ne zaboravljajući odnose iz prošlosti) za tržište Made in Italy. Gledajući posljednjih dana izjave talijanskog ministra vanjskih poslova Antonija Tajanija, možemo vidjeti da je u nekoliko navrata ponovio kako je razboritost, čak i prije pokazivanja mišića, put naprijed u ovoj delikatnoj konjunkturi. Ideja je, dakle, obraniti i zaštititi poduzetnike i proizvode kako izvoz ne bi pao toliko nisko da opet upadne u krizu. U isto vrijeme, marginalnost se u ovoj igri ne može isplatiti; umjesto toga, preuzimanje središnje uloge u međunarodnom kontekstu koji se brzo mijenja mogao bi biti pobjednički pristup. Bez obzira na akcije koje talijanske tvrtke mogu poduzeti kako bi odgovorile na ovu moguću novu krizu, budući da mogu računati na respektabilnu imovinu i know-how na međunarodnoj sceni, talijanska vlada pokušava definirati nove izlaze i nove mogućnosti na tržištu, s vrijednošću izvoza od približno 623 milijarde eura godišnje. Pogled je, dakle, usmjeren na alternativna – iako ne isključiva – tržišta onom Sjedinjenih Država, podložna (možda) preteškim carinama. Budući da je izvoz važan dio nacionalnog bruto domaćeg proizvoda, Italija i ostale članice EU svakako imaju zadatak pripremiti adekvatan odgovor na američku ekonomsku politiku, odgovor u skladu s međunarodnim obvezama. To bi se moglo učiniti imajući na umu izvoz na tržišta izvan Europske unije i alternativu tržištu Sjedinjenih Država. Te bi politike mogle prepoznati velike mogućnosti i vrlo visok i neiskorišten gospodarski potencijal koji bi zemlje EU-a mogao vratiti da razgovaraju sa SAD-om drugačijim pristupom. Naravno, to ne znači da treba prekinuti odnose s Trumpom i američkim gospodarstvom. To nije ni moguće ni poželjno. Ipak, pozornost talijanskog gospodarstva – i ostalih država članica – trebala bi se usmjeriti na druge zemlje poput spomenute Indije, Kanade, Saudijske Arabije ili Meksika, koje toliko vrijeđa tajkun. Proučavanje ove ekonomske stvarnosti unutar talijanske vlade već je započelo i bilo je u fokusu nedavnog sastanka u Villi Madama kojim je predsjedao ministar Tajani. Cilj bi, unatoč mogućoj krizi na vidiku, bio podići razinu talijanskog izvoza na povijesni prag od 700 milijardi eura do kraja sadašnjeg zakonodavnog mandata premijerke Giorgie Meloni. Izazovan cilj, posebno u ovom trenutku, talijanska vlada traži prije svega u novim suradnjama i poticanju izvoza na nova tržišta i tržišta u razvoju, gdje nikakve carine ili ideološke prekluzije ne bi težile. Samo na taj način datum 2. travnja može postati prilika za rast, čak i prije početka nove oštre krize.