Subscribe
Izučavanju latinskog jezika se iz razumljivih razloga u našim europskim zemljama pridaje sve manje značaja. Od neotuđivog dijela cjelokupnog akademskog obrazovanja u prethodnim stoljećima, proučavanje latinskog danas je postalo sofisticirani luksuz u kojem samo studenti – u većini zemalja – odlučuju uživati specifično humanistički interesi. Vjerojatno nije ni moguće ni poželjno vidjeti situaciju u kojoj latinski jezik ponovno zauzme svoje nekadašnje mjesto u našem europskom obrazovnom sustavu. Ali bilo bi vrijedno kad bismo barem osigurali da latinski i dalje bude prirodni dio cjelokupnog visokog humanističkog obrazovanja.
Zanimljivo je uočiti argumente koje branitelji latinskoga iznose kako bi motivirali mlade ljude da proučavaju jezik Cezara i svetoga Augustina. Prije svega, poznavanje latinskog jezika se smatra proširenjem mogućnosti za povjesničare i humanističke istraživače da čitaju znatnu količinu literature i dokumenata koji su nekada stvarno bili napisani na ovom jeziku. Pa čak i za one koji nisu profesionalni znanstvenici, ali koji možda imaju opći interes za stariju zapadnu kulturu, naravno postoji smisao u mogućnosti čitanja svih starijih dokumenata i tekstova napisanih na latinskom.
Drugi glavni argument je da nas učenje latinskog jezika obučava u teoretskom i gramatičkom razmišljanju. Također je potrebna određena disciplina i sposobnost za kontinuitet i upornost da se nauči dovoljno latinskog da se može snaći u autentičnim tekstovima.
U oba slučaja možemo reći da se korist od učenja latinskog nalazi na individualnoj razini. Kao kulturolog i povjesničar, zainteresirani ste za proučavanje latinskog jezika. Ali rad koji je potreban da biste mogli čitati latinske tekstove također vas tjera da razmišljate teoretski i trenirate svoju izdržljivost.
Ali postoji još jedna perspektiva koju treba istaknuti kada govorimo o latinistici. I ovoga puta nije riječ ni o kakvoj pojedinačnoj ili osobnoj koristi, već o zajedničkoj civilizacijskoj.
Recimo to ovako. Europa treba novu renesansu. Kada je renesansa 15. i 16. stoljeća oblikovala modernu Europu, intelektualne, umjetničke i političke elite identificirale su se s grčko-rimskom antikom. Europljani 16. stoljeća stekli su predodžbu o veličini i potencijalu europske civilizacije ugrađujući grčko-rimski svijet u vlastiti identitet. Platon, Aristotel, Aleksandar Veliki, Cezar, Ovidije, ali i kršćanstvo u Novom zavjetu bilo je dio vlastite civilizacijske zajednice. Tako su antički autori postali njihovi praoci, njihovi uzori, oni koji su pokazali put.
Upravo smo prošli prijelaz tisućljeća. Živimo u novom tisućljeću, trećem od rođenja Kristova. U isto vrijeme Europa, pa i zapadni svijet općenito, prolazi kroz civilizacijsku krizu. Ne vjerujemo u sebe. Muče nas političke suprotnosti. Mnogi misle da je migracija u Europu izazov europskoj kulturi i postojanju. Neki kulturni stručnjaci govore o europskoj “ojkofobiji”: strahu od vlastitog.
Ono što je potrebno je možda druga renesansa. Moramo se još jednom poistovjetiti s velikom poviješću Europe. Treba ponovno vjerovati u sebe, u svoj identitet, svoju snagu, svoje mogućnosti. Još jednom moramo potražiti mudrost u vlastitoj filozofiji. I iznad svega, moramo vratiti svoje samopoštovanje.
I tu povećani interes za latinski jezik i latinsku književnost može biti čimbenik koji može pokrenuti razvoj u pravom smjeru. U Rimu i Grčkoj postoji izrazito velik interes za popularnu kulturu. Film poput “Gladijatora” učinio je mnogo za širenje interesa za našu europsku starinu. Ovo bi trebalo biti dopunjeno znatnim ulaganjem u latinske studije u našim školama i na našim sveučilištima – ili možda na internetu. Učenje latinskog nije brzo rješenje, ali s obzirom na raširenu fascinaciju Rimom među mnogim mladim ljudima danas, trebalo bi biti moguće stvoriti i interes za latinski jezik.
To bi bio dobrodošao poticaj našem kulturnom samopouzdanju. Rimljani su bili Europljani kao i mi. Pripadamo istoj kulturnoj sferi kao i rimski ratnici i pisci i žene. Rim je naša povijest i imamo obvezu prenijeti naslijeđe. Europa doista mora ponovno postati velika.