Subscribe
Nakon izbora u Njemačkoj puno se pričalo o uspjehu krajnje desnice. Konzervativni CDU je napredovao i moći će formirati vladu, ali je izborni uspjeh zaustavila radikalna desna AFD.
No treba također napomenuti da su vladajući njemački socijaldemokrati oštro nazadovali i da to potvrđuje tendenciju koju vidimo i u ostatku Europe. Politička ljevica nema odgovore na pitanja koja trenutno karakteriziraju europsku politiku. A kad dobiju priliku vladati, ne uspiju.
U Njemačkoj su se socijaldemokrati pod vodstvom Olafa Schultza vratili s 25,7 posto glasova na izborima 2021. na 16,4 posto 2025. Nakon samo nekoliko godina vladavine birači su jasno pokazali što misle o njemačkim socijaldemokratima. U Britaniji vladaju laburisti. Ali to je zato što su se torijevci raspali nakon 14 godina na vlasti i zato što je britanska desnica podijeljena između tradicionalnih desničarskih torijevaca i njihovih izazivača Reform UK. Ipak, valja napomenuti da je laburistička vlada već sada iznimno nepopularna i da u anketama uživa rekordno nisku potporu birača. U anketi provedenoj 23. i 24. veljače , 22 posto Britanaca kaže da podržava laburiste, dok dvostruko više podržava jednu od dviju konzervativnih stranaka – torijevce 22 posto, Reformisti UK 25 posto.
U Švedskoj su švedski socijaldemokrati vladali između 2014. i 2022. Na izborima 2022. na svojim su izbornim plakatima objavili da “Švedska može bolje”. Stranka je tako više-manje otvoreno priznala da je njena politika bila loša za Švedsku. Činilo se da su se birači složili i glasali za desničarsku vladu. Posljednji socijalistički predsjednik Francuske, François Hollande, vladao je od 2012. do 2017. Toliko je potpuno podbacio u svojoj ambiciji da smanji nezaposlenost da se nije ni kandidirao za ponovni izbor. Umjesto toga, poduzetni Emmanuel Macron postao je predsjednik nakon što je i sam raskinuo sa Socijalističkom strankom i stvorio vlastiti centristički politički pokret.
Osnovni problem političke ljevice u Europi je taj što povijest upravo sada poziva na konzervativno resetiranje zapadnog društva. Europa treba političke vođe koji se mogu uhvatiti u koštac s ilegalnim migracijama, koji kriminal shvaćaju ozbiljno i koji se usuđuju ponovno početi govoriti o europskoj kulturi i identitetu. Osim toga, potrebni su nam politički lideri koji se usuđuju suprotstaviti centralizirajućim tendencijama koje vidimo iz Bruxellesa. Europsko gospodarstvo trenutno zaostaje. A ako vjerujemo svim klasičnim nacionalnim ekonomskim teorijama o tome kako se stvara bogatstvo, potrebno je manje regulative i više slobode za europske tvrtke ako želimo držati korak s Azijom i SAD-om.
Europa stoga treba uravnoteženu kombinaciju između vrijednosnog konzervativizma i tržišnog razmišljanja. Mi Europljani moramo biti svoji, ali također moramo biti inventivni i konkurentni. Kultura, identitet, zakon i red, tradicija, ali i tržišna ekonomija. Sve ovo je potrebno. I teško da su stranke na ljevici te koje to mogu popraviti. Što, između ostalog, politički razvoj u Njemačkoj u posljednje vrijeme tako jasno pokazuje.
Nažalost, moramo priznati da su i desne stranke zalutale. Torijevci u Ujedinjenom Kraljevstvu pokazali su se nesposobnima nositi se s migracijama nakon Brexita i stoga sada gube potporu Reform UK. Kršćanski demokrati u Njemačkoj također su se otvorili za previše neregulirane migracije i odlučili su da najveća europska industrijska nacija treba postupno ukinuti svu nuklearnu energiju. U Švedskoj – zemlji koju dolje potpisani dobro poznaje – bila je na sličan način tradicionalna desničarska vlada koja je početkom 2010-ih deregulirala migraciju i pustila kontrolu nad time tko ulazi u zemlju.
U ove tri zemlje birači su kaznili desničarske vlade. Problem birača je, međutim, što su se lijeve vlade koje su dobili umjesto toga pokazale nesposobnima nositi se s problemima koje su ljudi željeli riješiti. I to jednostavno zato što nije socijalizam, socijaldemokracija ili bilo koji drugi oblik lijevog radikalizma rješenje za probleme koje sada imamo u Europi, nego konzervativna desna politika. Uzmimo nekoliko primjera da pokažemo zašto.
Socijalisti vole javno vlasništvo. Oni stoga vole i javno upravljanje. Uključujući upravljanje financijama. I ovdje je sustav EU, koji je nekoć trebao funkcionirati samo kao zona slobodne trgovine – težio upravljati poslovima ekonomske ljevice. Jer kada EU putem Corona fondova i drugih alata za preraspodjelu resursa počne kontrolirati u što bi europska gospodarstva trebala ulagati svoj kapital, tada gospodarstvo riskira gubitak učinkovitosti. Ako investitori i industrijalci postanu više zainteresirani za pristup bespovratnim novcem nego za ulaganje vlastitog rizičnog kapitala, tada tržišna ekonomija neće funkcionirati tako učinkovito.
Socijalisti i ljevičari općenito (osobito ekolozi) također vole moralne smjernice. Politika mora uskočiti i ostvariti jednakost, socijalnu pravdu i klimatsku pamet. Politika stoga mora uskočiti i osigurati da gospodarstvo funkcionira u skladu s etikom ljevice. Naravno, razumno je da i poslovni svijet na svoj način pridonese društvenom napretku i potrebnoj brizi za okoliš. Ali kada lijevi političari žele previše uskočiti i kontrolirati poslovni svijet, to će u konačnici koštati u smislu konkurentnosti i prosperiteta. I to je ono što upravo sada vidimo. Moramo osloboditi tržišnu snagu umjesto da ga opteretimo još većim brojem propisa.
Borba protiv društvenih “nepravdi” je također u DNK ljevice. Zbog toga je socijaldemokratskim vladama vrlo teško nositi se sa strukturalnim društvenim problemima koji su stvoreni ili barem pogoršani velikim prihvatom izbjeglica. U Švedskoj je 2020. izašao izvještaj koji je privukao pažnju poslovne organizacije pod nazivom “Entreprenörskapsforum” gdje je pokazano da dio švedske populacije koji je rođen izvan švedskih granica ima puno niži stupanj samodostatnosti od prosječnog Šveđanina. Ovdje govorimo o “stupnju zaposlenosti” i “stupnju samodostatnosti”. To znači da ljudi koji imaju posao i dalje mogu biti nesposobni uzdržavati se jer plaća nije dovoljna za troškove života i troškove eventualne djece. A nizak stupanj samodostatnosti odnosio se prije svega na sve migrante koji su u Švedsku došli s Bliskog istoka i Afrike:
“U 2016. stopa zaposlenosti za ljude rođene u zemlji (uključujući pojedince rođene u Nordiji) bila je 89 posto, dok je stopa samodostatnosti bila 73 posto. Odgovarajuće brojke za pojedince rođene u Africi bile su 68 posto odnosno 38 posto, a za Bliski istok 56 posto odnosno 36 posto. To znači da je stopa samodostatnosti za određene skupine rođenih u inozemstvu otprilike 30 postotnih bodova niže nego kod rođenih u zemlji.”
To su problemi koji se mogu riješiti ograničavanjem vrsta useljavanja što sasvim očito dovodi do ekonomskih problema. Ali i vođenjem nove i zahtjevnije ekonomske politike. Kada bi postojali jasniji zahtjevi za samodostatnost za ostanak u Švedskoj, bilo bi moguće povećati ove brojke. Manje odgovornosti za javnost, dakle, a više za samog pojedinca.
Ali to su reforme koje europske lijeve stranke nisu u stanju provesti. Zapeli su u svojoj zastarjeloj ideološkoj retorici gdje politika prije svega treba težiti ispravljanju nepravde. Politička poslovna ideja ljevice je zaustaviti nepravdu, a ovakvo razmišljanje onemogućuje postavljanje zahtjeva koji se moraju postaviti kako bi se ljudima omogućilo useljavanje i ostanak.
Uopće nije čudno da europske lijeve stranke trenutno ili gube izbore ili se čine nepopularnima. Trebamo nešto sasvim drugačije od politike koju žele vidjeti. Potrebna nam je tržišna ekonomija, osnaženi europski identitet, reformirana migracijska politika i iznad svega stvarno prihvaćanje odgovornosti za našu zajedničku budućnost.