
U Švedskoj se smanjuje broj mladih ljudi koji se liječe od rodne disforije.
Švedske dnevne novine Dagens Nyheter izvještavaju da su švedske socijalne vlasti objavile nove statistike koje pokazuju da se broj pacijenata mlađih od 15 godina koji se liječe od rodne disforije smanjio za 37 posto između 2021. i 2023. A brojke za prvih deset mjeseci 2024. pokazuju da se trend nastavlja. Tada je kod 22 djece mlađe od 15 godina dijagnosticirana rodna disforija, što je najmanji broj u istom razdoblju u posljednjih deset godina.
Razlog zašto treba primijetiti pad je to što je u Švedskoj ranije zabilježen nagli porast u broju slučajeva rodne disforije. I nitko ne zna točno što je uzrokovalo povećanje. Ali sada je očito usporio i umjesto toga smo vidjeli pad. Čini se da većina ljudi misli da su to dobre vijesti.
Kao što znamo, zapadnjačko progresivno razmišljanje se radikaliziralo u posljednjih dvadeset godina. Ženski pokret kritičan prema tradiciji koji je dovodio u pitanje tradicionalne rodne uloge prije je uglavnom radio za prava žena. Posljednjih desetljeća to se razvilo u pokret za razgradnju struktura i normi gdje se sve tradicionalne kategorizacije trebaju dovesti u pitanje, uključujući one koje se tiču razlika između muškaraca i žena.
Imamo li pravo “roditi” ljude? Kako bismo trebali definirati pojam “žene”? Kada osoba postaje žena? Je li dovoljno da se pojedinac definira kao žena da bi on ili ona (ili nešto drugo…) imali pravo da ga naše vlasti takvim smatraju?
Očito je da je lijevi radikalizam otišao toliko daleko da je počeo propitivati neke od najtemeljnijih razlika koje činimo u ljudskom postojanju. Jedna takva razlika je ona između životinja i ljudi. A drugo je upravo ono između muškaraca i žena.
Ono što, čini se, smeta lijevim radikalnim misliocima i aktivistima s ovim temeljnim razlikama jest to što – prema ljevici – one impliciraju hijerarhije. Ne postoji samo kvalitativna razlika između muškarca i žene, već ta razlika uključuje i razliku u vrijednosti gdje se muško rodno tradicionalno smatra vrednijim od ženskog. A ljevica vjeruje da konzervativci koji žele zadržati tradicionalne razlike između, primjerice, ljudi i životinja ili između muškaraca i žena to žele jer i sami vjeruju da time imaju što dobiti. Pobjednici hijerarhija su ti koji žele očuvati sustave.
Biti progresivan i radikalno ljevičar znači uvijek propitivati hijerarhije, ali i kategorije i norme. I nije važno što je većina ljudi sigurna u svoj rodni identitet. Uvijek treba misliti na one koji to nisu, koji se ne uklapaju u sustav, koji su žrtve sustava. I uvijek biste trebali propitivati norme jer one uključuju odnose moći.
Otprilike 2013. broj djece i mladih koji su tražili njegu u Švedskoj radi tretmana za korekciju spola – ili barem istraživanja – odjednom je značajno porastao. Vrhunac je dosegnut 2020. kada je 145 pacijenata mlađih od 15 godina liječeno od rodne disforije.
Ubrzo je uočeno da su značajan dio novih pacijenata bile biološke djevojčice koje su obično imale i druge dijagnoze. Često su imali neki oblik autizma ili im je dijagnosticirana depresija. Obično su imali oboje.
Tu se postupno pojavila sumnja kako među zdravstvenim djelatnicima tako i među novinarima koji su se bavili temom da je mladima koji se loše osjećaju sada na raznim forumima na internetu rečeno da vjerojatno pate od rodne disforije. Opće je poznata činjenica da mladi s autizmom provode puno vremena na internetu jer im je stvarna interakcija s drugim ljudima tako teška.
A kada je postalo moguće procijeniti medicinske i psihološke rezultate tretmana, pokazalo se da se ni mladim pacijentima koji su prije korekcije spola već bili depresivni i možda izolirani, poslije nije ništa bolje. Mladi pacijenti bili su jednako depresivni kao i prije tretmana, a oni koji su patili od neuropsihijatrijskih poremećaja očito ih se nisu riješili. A kada je švedsko odgovorno tijelo, Nacionalni odbor za zdravstvo i socijalnu skrb, trebalo izraditi nove smjernice 2022. za medicinsko liječenje rodne disforije, skepticizam je postao toliko jak da je medicinski tretman za djecu mlađu od 15 godina prekinut.
Profesor psihijatrije Mikael Landén intervjuiran je u članku Dagens Nyhetera i kaže da je u početku bio skeptičan prema tretmanima promjene spola za takve mlade ljude. I kaže da je prije odluke 2022. bilo nekih rezultata i liječenja i istraživanja. Sada je bilo moguće utvrditi dvije stvari.
Prvo, nije bilo uvjerljivih dokaza da su se mladi ljudi koji su zatražili tretman promjene spola na temelju toga što su se osjećali loše jer su bili u pogrešnom tijelu na bilo koji način osjećali bolje nakon tretmana. Sve autistične i depresivne mlade djevojke koje su bile podvrgnute hormonskom liječenju, a ponekad i kirurškim zahvatima, nisu imale značajno poboljšanu kvalitetu života nakon liječenja. I drugo, još uvijek je bilo premalo znanja o mogućim budućim nuspojavama hormonskog liječenja da bi bilo opravdano izlagati takve mlade ljude rizicima koje su ti tretmani nosili.
U isto vrijeme, kritička perspektiva također je dobila na snazi u javnoj raspravi. Švedska državna televizija objavila je neke zapažene reportaže u kojima je ljudima koji su bili podvrgnuti liječenju u mladosti, ali su kasnije požalili zbog toga, bilo dopušteno da istupe i ispričaju o svojoj patnji. Između ostalog, opisali su kako su psiholozi, savjetnici i liječnici ponekad gotovo gurali tretmane ili barem izbjegavali postavljati kritična i istinski probna pitanja.
Ono što je danas neugodno jest to što je brojnim mladim ljudima možda uništen život jer su trans lobisti i zdravstveni djelatnici poticali te rane promjene spola. Švedsko zdravstvo dopustilo je djeci mlađoj od 15 godina koja su patila od neuropsihijatrijskih poremećaja nepovratnu promjenu spola. A lijevi političari su tome naravno navijali. Kao i neki ljevičarski novinari i lideri javnog mnijenja.
Sveobuhvatni cilj aktivizma bio je dokinuti tradicionalne norme. Svaki put kad bi mlada osoba promijenila svoj rodni identitet, lijevi radikalizam je pobijedio tradiciju i norme. Vjerojatno su i lijevi radikali mislili da su izvojevali pobjedu nad prirodom. Jer konzervativci obično kažu da je i priroda dio ljudske stvarnosti.
Unatoč onome što dijelovi akademske ljevice govore, ljudska ovisnost o prirodi nije kulturni izum. Naša povezanost s prirodom – a time i s biološkim spolom – neporeciva je činjenica. Također je dio prirodne ljudske stvarnosti da postoje pojedinci koji osjećaju da su rođeni u pogrešnom tijelu. Ali ti pojedinci čine vrlo mali dio populacije. U našim suvremenim društvima treba ih tretirati s poštovanjem, te im također treba omogućiti pomoć za bolji život.
Ali kada interesne skupine, političke stranke, pa čak i zdravstveni djelatnici aktivisti pozivaju mlade ranjive ljude da promijene spol prije nego što navrše petnaest godina, onda u društvu nešto nije u redu.
Ono što se dogodilo u Švedskoj i drugim zapadnim zemljama sada se mora ispitati retrospektivno. Koliko je mladih ljudi koji su se podvrgli promjeni spola požalilo zbog toga? Koliko ih je došlo da se osjećaju bolje? A tko je to ludilo vodio i poticao? Moramo znati.