Ne masovnoj imigraciji i centralizaciji

Nedavni izbori u Francuskoj i Velikoj Britaniji ponavljaju poruku koju su europski birači pokušavali poslati briselskim birokratima i ljudima iz Davosa u posljednjih nekoliko godina: ne mogu prihvatiti nekontrolirano masovno useljavanje, posebno ljudi neprijateljski raspoloženih prema europskim vrijednostima, i oni su protive se zamjeni svojih nacionalnih država Sjedinjenim Europskim Državama. Rezultati ova dva izbora (kao i ranijih izbora u Nizozemskoj i Italiji, da uzmemo dva primjera) impliciraju odlučno ne od strane mnogih ili čak većine glasača masovnoj imigraciji i centralizaciji.

Kretanje preko granica bez problema

Klasični liberalizam, kako su ga izvorno artikulirali John Locke, David Hume i Adam Smith, a u moderno doba oživjeli i ojačali Friedrich A. von Hayek i Milton Friedman, pruža intelektualno najzadovoljavajući prikaz čovjeka u društvu, kao i najučinkovitiji politike za promicanje slobode i prosperiteta: Vlada mora biti ograničena jer se neki od naših vladara mogu pokazati ili lošima ili nesposobnima; vlasništvo mora biti privatno jer ljudima je više stalo do onoga što sami posjeduju nego do onoga što drugi posjeduju; a trgovina mora biti slobodna kako bi ljudi mogli imati koristi od podjele rada. Tri načela ograničene vlade, privatnog vlasništva i slobodne trgovine izdržala su test vremena, dok socijalizam proizvodi samo ugnjetavanje i bijedu.

Dosljedni klasični liberal podržava slobodan protok ideja, dobara i ljudi preko granica. Imigranti željni rada kako bi poboljšali uvjete za sebe i svoje obitelji blagoslov su, a ne teret. Doista, ljudi stalno prelaze europske granice, Norvežani odlaze u Švedsku u potrazi za poslom, Islanđani u Dansku, Poljaci u Njemačku, Rumunji u Francusku itd. Kao rezultat toga, svima postaje bolje. Nema značajnih problema s ovom vrstom imigranata. Ali u novije vrijeme, nažalost, druge vrste imigranata stigle su u Europu. Pojedinačno, vjerojatno nisu ni bolji ni gori od drugih, ali dolaze iz kulture nasilja, nemara, mizoginije i neprijateljstva prema alternativnim izrazima seksualnog identiteta. Ukratko, to su bijesni i bučni muslimanski ekstremisti koji su nedavno ispunili ulice i trgove Londona, Berlina i drugih europskih prijestolnica u znak podrške teroristima Hamasa.

Samo jedna grupa stvara probleme

Riječ je o imigrantima koji su nekoliko puta pokušali provesti smrtnu presudu koju su iranski imami izrekli Salmanu Rushdieju. Oni su ljudi koji su ustrijelili osoblje satiričnog časopisa Charlie Hebdo . Oni su ljudi koji su pokušali ubiti danske novinare i karikaturiste. Oni su ljudi koji kontroliraju cijele četvrti u nordijskim i britanskim gradovima koje uglavnom naseljavaju arapski imigranti i koje policija uglavnom izbjegava. Oni su ljudi koji psuju Židove na javnim mjestima i povremeno pokušavaju zapaliti njihove sinagoge. Iako ubojica političara Dutha Pima Fonteyna nije bio Arapin, kao razlog je naveo da je Fonteyn predstavljao muslimane kao žrtvene jarce.

Usporedite ovo s drugim vrstama imigranata. Koji Norvežani u Švedskoj pokušavaju izreći i izvršiti smrtne presude nad švedskim autorima neprijateljski nastrojenim prema kršćanstvu? Koji to Islanđani u Danskoj fizički prijete danskim novinarima koji se rugaju njihovom malom narodu (kao što to uvijek iznova čini Ekstrabladet )? Koji poljski imigranti u Njemačkoj pokušavaju ubiti političare kritične prema Katoličkoj crkvi? Svi ti primjeri izgledaju apsurdni, a to i jesu. To je zato što većina imigranata u Europi dijeli određene vrijednosti i poštuje određena ograničenja, dok muslimanski ekstremisti to ne čine. Ekstremisti se odbijaju prilagoditi europskim zakonima, običajima, konvencijama, manirama i tradicijama, ukratko europskoj kulturi, iako svakako žele sudjelovati u materijalnim plodovima te kulture.

Izbori u Francuskoj bez pobjede ljevice

Europski birači ne žele da njihove zemlje preuzmu muslimanski ekstremisti, iako bi, naravno, muslimanski imigranti u Europi trebali uživati ​​slobodu vjeroispovijesti koja je uskraćena kršćanima u mnogim muslimanskim zemljama. Uzmite u obzir francuske parlamentarne izbore u dva kruga, 30. lipnja i 7. srpnja 2024. U drugom krugu natjecale su se četiri glavne skupine: Le Penov Nacionalni skup, Macronov Ansambl, bivši Gaulisti i koalicija lijevih stranaka na brzinu formirana kako bi dobila što je moguće više mjesta tako što neće biti odvojena. Nacionalni skup je prošao dobro u oba kruga, dobivši 15-20 posto u odnosu na prošle izbore. Dobila je 33,2 odnosno 37,1 posto glasova, više od deset milijuna glasova. Macronov ansambl izgubio je 4–14 posto, dobio je 21,3 odnosno 24,5 posto glasova, nešto manje od sedam milijuna glasova. Lijevi savez dobio je 3 posto u prvom krugu, a izgubio 6 posto u drugom krugu. Dobila je 28,2 odnosno 25,8 posto glasova. Stari gaulisti (republikanci) izgubili su 2-4 posto, dobili su 6,6 odnosno 5,4 posto glasova. Tako je Narodni skup dobio izbore, ali ne i većinu u Saboru, kako su se nerealno nadali.

Britanski izbori bez pobjede ljevice

Ovo nije bila pobjeda ljevice ni na koji način. Isto se može reći i za britanske opće izbore 4. srpnja. Laburistička stranka dobila je 33,7 posto glasova. Dobila je samo 1,7 posto u odnosu na prošle izbore, iako je dobila veliku većinu u Donjem domu. Dobio je manje glasova pod Sir Keirom Starmerom nego pod neizrecivim Jeremyjem Corbynom na posljednja dva izbora. Liberalni demokrati dobili su 12,2 posto glasova, a na prošlim izborima dobili su samo 0,6 posto. Konzervativci su doživjeli težak poraz. Dobili su 23,7 posto glasova, izgubivši 19,9 posto od prošlih izbora. Zbog izbornog sustava, njihov gubitak mjesta bio je mnogo dramatičniji nego što ovaj broj sugerira. Reformistička stranka Nigela Faragea dobila je 14,3 posto glasova, dobivši 12,3 posto. Što se tiče glasova, postala je treća najveća stranka, veća od liberalnih demokrata, iako s manje mjesta. Tako je pravi pobjednik britanskih izbora bila Reform UK Party. Predstavlja istu poruku kao i francuska Nacionalna fronta: Nema masovne imigracije i preokret centralizacije EU.

Mišljenje izborne baze

Nipošto nisam pristaša Le Penovog Nacionalnog skupa ili Farageove Reforme u Velikoj Britaniji. Na primjer, neke ekonomske politike Nacionalnog skupa duboko su pogrešne. Čini se da su dirižisti nadahnuti Jean-Baptisteom Colbertom, a ne konzervativni liberali u tradiciji Benjamina Constanta, Frédérica Bastiata, Alexisa de Tocquevillea i Bertranda de Jouvenela. Nacionalni skup možda vjeruje u privatno vlasništvo, ali čini se da nisu oduševljeni ograničenom vladom i slobodnom trgovinom. Također su ambivalentni oko očite ruske prijetnje zapadnoj civilizaciji. Ali to ne mijenja činjenicu da su se na izborima u Velikoj Britaniji i Francuskoj mnogi birači okrenuli od tradicionalnih konzervativno-liberalnih stranaka jer su odbijale masovno useljavanje, posebice iz muslimanskih zemalja, te zamjenu europskih nacionalnih država Sjedinjenim Američkim Državama. Europe, kojom upravlja neodgovorna, bahata i opskurna birokracija u Bruxellesu. Niti jedna desna ili konzervativno-liberalna masovna stranka u Europi neće uspjeti ako ignorira jasno mišljenje svoje izborne baze.

Europski identitet i nacionalni identiteti

Ne sumnjam da postoji europski identitet, uglavnom oblikovan, rekao bih, u bitci kod Toursa 732. i u opsadi Beča 1683. kada su se Europljani ujedinili protiv vanjske prijetnje. Ali identifikacija s Europom kod birača nije tako jaka kao identifikacija s nacijom. Šveđani sebe prije svega smatraju Šveđanima, a ne Europljanima. Isti je slučaj u gotovo svim ostalim europskim zemljama, s možda iznimkom Luksemburga. Svakako, Europljani imaju mnogo toga zajedničkog, kao što je Edward Gibbon rječito rekao prije dvjesto pedeset godina:

Dužnost je domoljuba preferirati i promicati isključivi interes i slavu svoje domovine; ali filozofu se može dopustiti da proširi svoje poglede i da Europu smatra jednom velikom republikom, čiji su različiti stanovnici postigli gotovo istu razinu uljudnosti i kultiviranja. Ravnoteža snaga nastavit će fluktuirati, a prosperitet našeg vlastitog ili susjednih kraljevstava može biti naizmjenično uzvišen ili smanjen; ali ti djelomični događaji ne mogu suštinski naštetiti našem općem stanju sreće, sustavu umjetnosti, zakonima i manirama, koji tako povoljno ističu, iznad ostatka čovječanstva, Europljane i njihove kolonije. Divlji narodi svijeta zajednički su neprijatelji civiliziranog društva; i možemo se s tjeskobnom radoznalošću raspitati prijeti li Europi još uvijek ponavljanje onih nesreća koje su prije tlačile oružje i institucije Rima.

Europski projekt je plemenit. Bilo je uspješno sve dok se radilo o ekonomskoj integraciji, pretvaranju mačeva u plugove, trgovini umjesto borbi, dobrovoljnoj razmjeni na obostranu korist. Ali ekonomska integracija pretpostavlja samo određeni pravni okvir, sveden na minimum, a ne opsežnu političku integraciju koja je obično eufemizam za centralizaciju. Ako Europska unija želi biti stabilna i jaka, mora se vratiti svojim korijenima kao relativno labava federacija nacionalnih država, sa zajedničkim tržištem iu vojnom savezu sa Sjedinjenim Američkim Državama. Mora odustati od projekta Sjedinjenih Država Europe koji se ne bi mogao oduprijeti Gibbonovim ‘divljačkim narodima svijeta’ jer ne bi bio utemeljen na dovoljno snažnom zajedničkom identitetu.