Subscribe
Nova paradigma europske sigurnosti koja se oblikovala od 24. veljače 2022., kada su trupe Ruske Federacije izvršile invaziju na ukrajinski teritorij, mora nužno natjerati države članice EU-a da preispitaju svoje temelje zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP). Rizik od eskalacije između Rusije i zemalja EU-a i NATO-a raste kako se ruska sigurnosna doktrina kreće prema sve većoj sklonosti – primjerice, prema uporabi taktičkih nuklearnih naprava na ukrajinskom teritoriju. Rat na europskom pragu, vođen vojnom logikom iz prošlog stoljeća u kombinaciji s najsuvremenijim tehnologijama koje sežu sve do korištenja umjetne inteligencije, ne može a da ne predstavlja izazov za sigurnost i stabilnost Europske unije. Istodobno, kriza na Bliskom istoku sa sukobima u Pojasu Gaze čini nužnim nove i kapilarnije instrumente za pokretanje diplomacije i zajedničke vanjske politike zemalja EU-a. To je kako u pogledu ublažavanja posljedica unutar granica država članica, tako iu smislu uloge koju bi EU mogla odigrati u mirovnom procesu na Bliskom istoku. Afrički scenarij, kao i tehnološki i vojni izazovi, kojima se nećemo baviti u ovom članku, ali koji ipak predstavljaju važan odraz za razumijevanje promijenjenog međunarodnog scenarija, samo su neki od aspekata koje treba uzeti u obzir za obnovu zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije.
EVOLUCIJA ZVSP-a
Od 1970. godine, s Europskom političkom suradnjom – pravim prodromom Zajedničke vanjske i sigurnosne politike Unije – međunarodni se scenarij uvelike promijenio, dok zajednički kameni temeljci među državama članicama nisu prošli isti razvoj i integraciju. I to unatoč činjenici da je već tada aktivirano prvih nekoliko oblika koordinacije vanjskih politika država članica, uz redovite konzultacije i, gdje je to bilo moguće, objavljivanje zajedničkih izjava o krizama i međunarodnim scenarijima. Godine 1992., transformacijom Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, Ugovorom iz Maastrichta uveden je drugi stup – zajednička vanjska i sigurnosna politika. Scenarij se ovdje potpuno promijenio, s Europom koja se budi nakon pada Berlinskog zida u potpuno novom svijetu i s diplomatskim i sigurnosnim paradigmama koje treba ponovno napisati. Ovdje je cilj bio daljnja integracija vanjske politike kako bi novonastali EU mogao igrati važnu ulogu na globalnoj pozornici, posebno s obzirom na neravnoteže nastale završetkom Hladnog rata i raspadom SSSR-a. Naknadno, Ugovorom iz Amsterdama, ZVSP je dobio još jedan instrument: Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Radilo se o potpuno inovativnoj ulozi koja je, uz mogućnost da EU promiče mirovne operacije, trebala stvoriti preduvjete za jačanje međunarodne uloge EU. Od tada, kroz Lisabonski ugovor iz 2009., ZVSP je ostao uglavnom nepromijenjen i sada bi, s obzirom na novi krizni krajolik na istočnim granicama Europe, trebao ponovno zanimanje država članica.
PREMOŠĆAVANJE JAZOVA
Gledajući međunarodno okruženje i izazove u području sigurnosti i vanjske politike koji sve više zahtijevaju zajedničke odgovore, čini se jasnim da Europska unija jako zaostaje u definiranju prave zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Problem je to koji postaje sve jasniji javnosti kada svijet informacija oslikava fragmentirani scenarij, s različitim europskim kancelarijama koje se sve više dijele na skupine i klastere. Primjer za to je stav, ne uvijek jedinstven, koji su različite države članice zauzele prema ruskoj invaziji na Ukrajinu. Razlike su vidljive kako u političkim deklaracijama tako iu obrambenoj suradnji i isporuci oružja. Iako se čini da su različiti koraci gospodarskih sankcija protiv Rusije koji su odobreni važan zajednički stav, bilateralni odnosi i izjave koje su dale različite kancelarijske službe prilično su različite. Međunarodne prijetnje koje se postupno pojavljuju na pragu Europe zahtijevaju da se kašnjenje akumulirano u svim ovim desetljećima na neki način zatvori. Riječ je o provedbi korisnih politika za povećanje međunarodnog autoriteta Europske unije i stavova koje države članice zauzimaju na jedinstven način kroz Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Mir i stabilnost unutar Europske unije stoga se moraju postići kroz obnovljeni autoritet same EU i kroz svijest o vlastitim interesima. Zaštita ta dva elementa mora biti kamen temeljac cjelokupne političke i diplomatske strukture koju na komunitaristički način moraju uspostaviti države članice ZVSP-a.
PRIORITETI
Naravno, prioriteti u ovom obnovljenom interesu za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku ne mogu se odvojiti od međunarodne scene. Glavno opredjeljenje nužno mora biti spriječiti i ublažiti svaki sukob. Najrelevantniji primjer ovog aspekta zasigurno predstavlja nastojanje da se postigne pravedan mir u Ukrajini, koji može osigurati teritorijalnu cjelovitost napadnute nacije i vratiti dužnu pozornost i poštivanje osnovnih načela međunarodnog prava. Još jedno pitanje, koje je već spomenuto, ali vrijedi još jednom podsjetiti, je sukob na Bliskom istoku. Hamasova agresija na državu Izrael 7. listopada, nakon koje je uslijedila operacija naoružanih snaga IDF-a, predstavlja veliku krizu ne samo u regiji, već i globalno. Dokazi se mogu pronaći u trvenju i eskalaciji s Iranom ili piratskim operacijama i napadima koje provode jemenski Hutiji, o čemu ćemo raspravljati kasnije. Težnja Europske unije u ovom slučaju, osim što predstavlja element stabilnosti, jest da radi na provođenju načela “dva naroda, dvije države”. Europsko posredovanje, čak i prije posredovanja Sjedinjenih Država, mora, u ovom scenariju, doista uroditi plodom i dovesti krizu do rješenja.
ZAJEDNIČKO POSLOVANJE
Pitanje koje je već uvedeno je prijetnja jemenskih Hutija, od prošlog studenog, protiv slobodne plovidbe u tjesnacu Bab Al Mandeb i južnom Crvenom moru. Situacija usko povezana s krizom u Gazi koja je potaknula mnoge brodarske tvrtke da revidiraju svoje trgovačke rute kako bi oplovile Afriku. Duža i skuplja ruta koja je stvarala probleme globalnoj trgovini. Europski odgovor bilo je pokretanje, 19. veljače 2024., obrambene pomorske sigurnosne operacije pod nazivom EUNAVFOR ASPIDES, pod talijanskim taktičkim zapovjedništvom. Grčka, Francuska, Belgija, Švedska i Njemačka (uskoro će im se pridružiti Nizozemska) također sudjeluju u operaciji čiji je cilj osigurati zaštitu slobode plovidbe u područjima Crvenog mora, Perzijskog zaljeva i Sjevernog Arapskog mora , sjeverno od Mogadishu paralele. Zajednička podrška ovoj misiji, koja je ključna za sigurnost europske trgovine i proizvodnje, mora biti primjer vrste zajedničke predanosti koja usko povezuje brigu i zaštitu država članica sa stvaranjem međunarodnog europskog autoriteta u miru- stvaranje i izgradnja sigurnosti u visokorizičnim područjima kao što su ona pod utjecajem napada jemenskih Huta.