Subscribe
Dvije današnje vijesti tjeraju nas na razmišljanje o konkurentnosti europskog gospodarstva i europskih kompanija. S jedne strane, Euroactiv javlja da češki konzervativni premijer Fiala i drugi političari u zemlji upozoravaju da ako Bruxelles ne popusti i zadrži — ili čak proširi — svoje ‘klimatske ambicije’ i ciljeve potpune dekarbonizacije europskog gospodarstva, dokumenti objavljeni jučer o Paktu čiste industrije su bezvrijedni.
Drugim riječima, europska industrija ne treba biti ‘čista’, već profitabilna i produktivna. Jer doista, kao što je Fiala naznačio, nije kompatibilno slijediti program 2030. i Zeleni dogovor s povećanim financiranjem i ulaganjima u obranu. 
Ono što znamo, jer povijest to dokazuje, jest da inovacije i ulaganja u vojnu industriju imaju vrlo korisne učinke na civilnu industriju; bilo u području pomorskog prometa, zrakoplovstva, medicinskih istraživanja ili nuklearne energije.
S druge strane, BBC je objavio nekoliko članaka u kojima piše da glavni dioničari British Petroleuma traže od uprave tvrtke promjenu investicijske politike. Dioničari, u žaru Revolucije zdravog razuma koju zagovara nova Trumpova administracija (odstupajući od planova Pariškog sporazuma ili Svjetske zdravstvene organizacije), ističu da je cilj bilo koje tvrtke ili komercijalne organizacije zarađivati novac, stvarati profitabilnost, rast i zapošljavanje; a ne da postane instrument za provođenje klimatskih politika vlada i međunarodnih organizacija. Što je čisti zdrav razum.
U drugom članku BBC javlja da je ne samo BP nego i drugi energetski div, Shell, odlučio povećati ulaganja u fosilna goriva, naftu i plin, ponovno uspostavljajući ravnotežu između ovih izvora energije i golemih ulaganja u nove, skuplje, manje isplative energije.
To je ono što je zdrav razum: ne štetiti dioničarima, stvarati bogatstvo i profitabilnost i kretati se prema novim energijama tempom istraživanja i inovacija – kao što je Europa uvijek radila – a ne tempom koji određuju birokrati u Bruxellesu ili takozvani dionici, nevladine organizacije, grupe pod pritiskom i međunarodne agencije.
Tvrtke moraju imati svoju agendu, koja ne može biti osiromašenje, odrastanje i propast. Dobar primjer. Dobre vijesti. Nadajmo se da će potrajati.
Od 2005. godine velike sjevernoameričke i europske tvrtke smatrale su da se njihovi programi upravljanja, rashoda i ulaganja ili njihova politika zapošljavanja i ljudskih resursa mogu ili trebaju provoditi prihvaćajući smjernice, pravila i upute vlada, međunarodnih organizacija ili grupa za pritisak.
Na primjer, suluda politika zapošljavanja koja je nametnula obvezne kvote upravnim odborima, upravnim odborima, tehničkim timovima ili radnoj snazi općenito. Prvo, za žene. Zatim, za rasne manjine; konačno, za tzv. LGBTIQ+ kolektiv (ad infinitum).
To je rezultiralo povećanim troškovima i regulacijom, budući da je svaka regulacija sama po sebi trošak za tvrtku; u gubitku talenta, povećanom izostanku s posla i gubitku motivacije. Profitabilnost pada. 
Isto se dogodilo s klimatskim propisima koji su zabranili određena goriva ili nametnuli rigorozne izmjene proizvodnih procesa koji su zahtijevali velika ulaganja. I nije bitno jesu li bile potpore ili potpore. Na tom putu nestanu mnoge tvrtke. No, osim toga, politika subvencija forsira povećanje poreza ili javnog duga, čime su poduzeća pretrpjela sve veći fiskalni pritisak koji je uzrokovao i gubitak stvarne uspješnosti za kapitalističkog poduzetnika i plaća za radnike.
Manjkavi kejnzijanski model koji nas je doveo do ekonomskog kolapsa i koji se mora preokrenuti. Novi političari s novim idejama, a tvrtke koje rade ono što nikada nisu trebale prestati raditi. To je jedini mogući put naprijed.