Subscribe
Vlada Pedra Sáncheza ponovno je pokazala svoju sklonost pretjeranoj intervenciji svojim novim stambenim planom, koji uključuje 12 mjera kojima se žele smanjiti cijene stanova u Španjolskoj. Ali daleko od toga da se bave ozbiljnim problemom pristupa stanovanju, ove inicijative su još jedan primjer politika koje daju prednost ideologiji nad pragmatizmom i rezultatima. Sánchez inzistira na reguliranju cijena najma u područjima s velikom potražnjom—mjera koja, prema stručnjacima i studijama, na kraju obeshrabruje stanodavce i smanjuje ponudu raspoloživog stambenog prostora. Paradoksalno, ono što ima za cilj snižavanje stanarina često proizvodi suprotan učinak: manje stanova na tržištu i više cijene za nekoliko dostupnih stanova. Takvi propisi, umjesto da stabiliziraju tržište, iskrivljuju ga, stvarajući atmosferu nesigurnosti koja odvraća privatna ulaganja i pogoršava strukturni problem nedovoljne stambene ponude. Uz ovaj prijedlog ide premijerovo obećanje da će izgraditi 183.000 javnih stambenih jedinica za pristupačan najam. Iako to na papiru zvuči obećavajuće, stvarnost je da država ima evidenciju neuspjeha u upravljanju i provedbi projekata ovakvih razmjera. Prethodni planovi bili su poremećeni kašnjenjima i neuspjesima, što sugerira da će i ovo obećanje ostati neispunjeno ili samo djelomično ostvareno. Nadalje, delegiranje zadatka novom javnom stambenom poduzeću ne jamči učinkovitost; umjesto toga, povećava troškove u javnoj blagajni i stvara više birokracije za građane. Uspostava dodatnih administrativnih struktura ne rješava probleme upravljanja, već ih usložnjava. Još jedna sporna točka je prijedlog ograničenja kupnje nekretnina od strane stranaca u određenim područjima. Takva bi ograničenja mogla negativno utjecati na strana ulaganja, ključna pokretača za sektor nekretnina i španjolsko gospodarstvo u cjelini. U pokušaju da se pojavi kao prvak građana, Sánchez riskira potkopati povjerenje međunarodnog tržišta. To ne samo da slabi imidž Španjolske kao otvorene i konkurentne zemlje, već bi moglo dovesti i do smanjenog otvaranja radnih mjesta i gospodarske aktivnosti u ključnim sektorima. Što se tiče turističkog smještaja, stroži propisi, uključujući nametanje PDV-a u određenim područjima, mogli bi imati razoran učinak na male vlasnike nekretnina koji se oslanjaju na ovaj model za dopunu svojih prihoda. U međuvremenu, nisu predložena rješenja za stvarna pitanja masovnog turizma, poput nedostatka infrastrukture i usluga. Ovaj parcijalni i kazneni pristup zanemaruje temeljne uzroke problema u turističkom sektoru i nepravedno kažnjava one koji pokušavaju sudjelovati zakonito i transparentno. S druge strane, skepticizam izazivaju i “javna jamstva” za plaćanje najma za osobe mlađe od 35 godina. Ove subvencije riskiraju da postanu još jedna crna rupa za javnu potrošnju bez osiguravanja konkretnih rezultata. Vjerojatno će ova mjera više koristiti iznajmljivačima nego mladima kojima se želi pomoći. Štoviše, pravi problem – niske plaće i nesigurnost posla, zbog kojih je mladim ljudima teško priuštiti stanarinu čak i uz pomoć – ostaje neriješen. Sánchezovoj upravi nedostaju i učinkovitost i koherentnost. Dok je promicala izgradnju javnih stanova, njegova administracija nije uspjela pojednostaviti administrativne procese kako bi potaknula privatnu gradnju.
Slično tome, njegovo uporno blaćenje iznajmljivača i turističkih smještajnih kapaciteta otkriva nerazumijevanje dinamike tržišta i stvarnih potreba građana. Poruka upućena investitorima i gospodarskim subjektima je da Španjolska nije pouzdana zemlja za ulaganja, što bi moglo imati dugoročne posljedice. Vlada je također ignorirala rastuću zabrinutost zbog nezakonite okupacije, problema koji pogađa tisuće vlasnika nekretnina u Španjolskoj. Sánchez nije ponudio jasna rješenja za zaštitu vlasničkih prava. Ovo zanemarivanje osiguravanja pravne sigurnosti i zaštite temeljnih prava još je jedan primjer kako njegova administracija daje prednost ideološkoj simbolici u odnosu na učinkovitost. Sánchezove najavljene mjere čine se nedostatnima i kontraproduktivnima. Umjesto rješavanja temeljnih problema španjolske stambene krize, te su politike postavljene na stvaranje novih prepreka i produžavanje ciklusa frustracija, a to šteti upravo ljudima za koje tvrde da pomažu.