Subscribe
Nastavit ću objašnjavati ovaj novi pakt o azilu i imigraciji koji je ostavio desno krilo Europskog parlamenta nezadovoljnim, lijevo ogorčenim i, bez razumnih argumenata, Veliku koaliciju narodnih, socijalističkih i liberalnih stranaka, koje su bile prisiljene glasati u naklonost zbog “straha” – po meni neutemeljenog – da će novi parlament, više naklonjen konzervativnim ili patriotskim pozicijama, odobriti drugačiji pakt.
Kažem neutemeljeno jer će taj novi Sabor koji izađe na izborima 9. lipnja uvijek moći, ako mu aritmetički zbroj dopusti, poduzeti reforme u usvojenim tekstovima, izvršiti pritisak na Povjerenstvo ili nastaviti dug reformski pohod. Direktive o vraćanju – koja je, kao što sam rekao u prethodnom članku – zaboravljena u „paketu“ odobrenom 10. travnja.
Rekao sam da se reforma sastoji od čak 9 zakonskih dokumenata. Ako želite, možemo ih pregledati sve, možda u različitim člancima, jer odobreni tekstovi nisu ni malo ni kratki.
Među dokumentima koje bismo mogli nazvati minornim unutar Pakta je i Uredba o utvrđivanju uvjeta za dobivanje međunarodne zaštite u EU, koju ako je po nečemu karakterizira, onda je to po neambicioznosti. U ovom slučaju, konzervativne ili desničarske stranke u Europi bit će te koje će, razumno, imati razloga da ga odbiju, budući da pitanja koja su tako važna kao što je nužno preispitivanje statusa izbjeglice ako zemlja podrijetla prestane biti opasna neće biti obvezan, kako je Vijeće tražilo. Ljevičarski Europski parlament nedvojbeno je pobijedio po ovom pitanju, možda kao adut za pregovaranje za druge dosjee. Zapravo, još uvijek radimo danas na svjetskoj razini sa zastarjelim statutom o izbjeglicama koji odgovara međunarodnoj stvarnosti poslijeratnog svijeta, ali koji ne uzima u obzir multipolarni svijet koji se mijenja u kojem su elementi ili čimbenici procesa useljavanja svih vrsta. Konkretno, ilegalna imigracija i masovna kretanja ljudi postali su oružjem onoga što profesionalci nazivaju hibridnim ratovanjem ili sivom zonom. To je ono što sada doživljavamo u Europi, gdje su državni udari u Sahelu, nestanak francuske vojne i političke prisutnosti i povlačenje pomoći EU-a i misija granične kontrole pomaknuli ogroman broj migranata prema obalama Mauritanija.
Bitno je pitanje da se oni koji zatraže azil – i dobiju azil – vrate u svoju zemlju podrijetla čim nestane situacija koja je mogla biti motiv za njihov azil, ili barem jamstvo da će povratak u zemlju podrijetla je sigurno. Ova je mjera bitna jer su inače normalne situacije – poput zahtjeva za azil i priznavanje – koje su po svojoj prirodi izvanredne, proglašene normalnim situacijama.
Slično, dopušten je povratak Direktive o standardima prihvata migranata; što uključuje pravo na rad 6 mjeseci nakon podnošenja zahtjeva za azil, pristup zdravstvenom osiguranju, uključujući priznavanje prava na pobačaj (zaobučeno u taj izraz “seksualno i reproduktivno zdravlje”), tečajeve jezika itd. Ovo je još jedan tekst gdje se ljevica i Europski parlament nemaju razloga buniti; naprotiv, uvelike su ga odbacile stranke zdravog razuma, konzervativne stranke. Zabrana pritvaranja maloljetnika i njihovih roditelja samo zato što su protuzakonita proturječna je i mogla bi ugroziti provedbu sustavnog protjerivanja onih koji nemaju pravo živjeti i ostati u Europi. Isto bi se moglo reći u ovom tekstu o uključivanju putnih dozvola za odlazak u druge države članice; koji nadilazi ono što je razumno i može dovesti do zlouporabe sustava; i koji, kao što sam rekao u svom prvom članku, nepotrebno sukobljava takozvane zemlje ulaska (Španjolska, Italija, Grčka, na primjer) sa zemljama Sjevera.
