Tijekom ovog tjedna mogao sam s određenim intenzitetom pratiti rasprave u Europskom parlamentu. Ne samo glasovanje o novoj Komisiji Von der Leyen II. Također glasovanje i rasprava o novom proračunu EU-a. Ništa novo po ovom pitanju. Rezultat europskih izbora u svibnju prošle godine nije se osobito odrazio na proračunsko pitanje jer je Europska pučka stranka u posljednji trenutak odlučila sklopiti sporazume sa socijalističkom i liberalnom skupinom, na što (barem ako slušate govore) ) pristaje skupina europskih konzervativaca i reformista. Europska pučka stranka nije niti tražila drugu većinu, s ECR-om, Domoljubima za Europu ili malom skupinom suverenista. Dva najvažnija područja europskih politika – zajednička poljoprivredna politika i zajednička politika azila i imigracije – ponovno su najteže pogođena. Naravno, ni Komisija ni Europski parlament nisu odustali od klimatske histerije Europskog zelenog pakta (sada nazvanog pravedna i čista tranzicija), koji smanjuje, ograničava i uvjetuje iznose koje će dobiti farmeri i stočari (koji su već ugušena nelojalnom konkurencijom strane proizvodnje); niti su odustali od činjenice da se useljenička politika temelji na pomoći i subvencijama za ‘upravljanje’ granicama. Gotovo 200 milijardi eura. Proračun koji se troši kamatama na dug Fondova sljedeće generacije; fondovi koji su u mnogim prilikama iu mnogim zemljama (na primjer, posebno u Španjolskoj) postali žarište političke i ekonomske korupcije; i iznad svega, koji nisu stigli do Europljana; odnosno radnici, samozaposleni i mali poduzetnici, već samo javne uprave i velika poduzeća. Ali svi Europljani moraju plaćati više kamata na zajmove koji nisu doprli do njihovih džepova. Nitko ne govori o trošku za porezne obveznike, osim nekoliko zastupnika u Europskom parlamentu poput Zijlstre. Istina je da je dogovor postignut u ranim jutarnjim satima. Vrlo čest oblik pregovora u Europskom parlamentu: sporazum iscrpljivanjem. Vijeće je bilo podijeljeno, a nekoliko ga je zemalja odbilo zbog njegove ekspanzivne prirode i povećane potrošnje. I Europski parlament također.
Draghijevo izvješće odmah je bačeno u koš. Draghi je predložio 800 milijardi eura godišnje. Od toga nije ostvarena ni četvrtina. I prije svega, s obzirom na povećanje tzv. servisiranja duga, raspodjela sredstava je izvršena prema ljevičarskim ideološkim kriterijima, a ne prema stvarnim potrebama Europljana i, prije svega, nadležnostima Unije. institucija. Dovoljno je vidjeti kako su u istupima u Europskom parlamentu konačnim rezultatom najviše bili zadovoljni socijalisti i zeleni. Narodna grupa ga brani, ističući – primjerice – blagi porast izdataka za obrambena istraživanja, a konzervativna grupa ga također brani, iako u izrazito kritičkom duhu, što je i ispravno, budući da europske tvrtke nisu glavni protagonisti. Rezove u poljoprivredi ili u odnosu na Europski fond za jamstva u poljoprivredi kritiziraju i ljevica i domoljubi. Jasno je, istaknula je Isabel Benjumea, članica Narodne stranke, da je svaki proračun politički izbor. I stoga moramo zaključiti, kao što sam rekao na početku ovog članka, da nema novih razvoja u ovom području. Sve ostaje isto. Čini se da institucije Unije nisu u službi Europljana, već u službi politika za koje birokratske elite u Bruxellesu smatraju da bi se trebale provoditi, bez javnog odobravanja, a ponekad čak i protiv zahtjeva naših građana: više sigurnosti, više i bolje granične kontrole, obrana primarnog sektora i konkurentnost europskih kompanija, čime se jedino može zaštititi europski radnik.