Subscribe
Stvaranje početnog popisa sigurnih zemalja podrijetla za Europsku uniju svakako je korak naprijed od strane Komisije u pogledu imigracijskih politika, osim što se može opisati (u spremnosti da se ubrzaju određena pravila) kao približavanje sustavu koji je zamislila i postavila talijanska vlada premijerke Giorgie Meloni.
POPIS SIGURNIH ZEMALJA PORIJEKLA
Predstavljanje tog popisa već je najavila predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u pismu čelnicima država članica u sklopu priprema za summit EU u ožujku. Predsjednica je u tom tekstu potvrdila svoju namjeru da sastavi popis i predstavi ga sljedećih tjedana. Tako je 16. travnja objavljena lista koja je rezultirala analizom zahtjeva za azil brojnih građana iz petnaest različitih zemalja po ubrzanom postupku. Taj se postupak, kao što je također predviđeno prošlogodišnjim Paktom o migracijama, može provesti na granici ili u tranzitnim zonama. Na popisu su i zemlje kandidatkinje za ulazak u Europsku uniju, jer je Komisija smatrala da one već ispunjavaju (barem načelno) kriterije ‘sigurne zemlje’ za dobivanje tog statusa. Ovaj popis uključuje Albaniju, Bosnu, Gruziju, Moldaviju, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Srbiju i Tursku, kojima su dodani Kosovo, Bangladeš, Kolumbija, Egipat, Indija, Maroko i Tunis. Naravno, popis se s vremenom može ažurirati, au svakom slučaju ne zamjenjuje popise koje su izradile vlade pojedinih država članica EU-a, već ih samo nadopunjuje. Da bi se razumio ovaj popis, potrebno je naravno uzeti u obzir podatke i zapravo treba imati na umu da migranti iz tih zemalja imaju vrlo nisku stopu priznavanja međunarodne zaštite, često čak nižu od 5%.
STUPANJE NA SNAGU I UBRZANJE
Ono što je Komisija učinila svakako predstavlja važan korak naprijed, posebno za zemlje članice koje su najizravnije uključene u fenomen useljavanja, jer se nalaze na granicama Europske unije. No, s obzirom na to da Pakt o migracijama i azilu neće stupiti na snagu do lipnja 2026., svakako je važno analizirati prijedlog Komisije za ubrzanje provedbe dvaju pravila. Prvi se odnosi na mogućnost da zemlje članice primjenjuju ubrzani postupak za državljane koji dolaze iz zemalja u kojima 20% ili manje tražitelja dobije neki oblik međunarodne zaštite. Drugo pravilo odnosi se na određivanje sigurnih zemalja podrijetla (koje nadopunjuju popis Komisije) i sigurnih trećih zemalja (mjesta gdje se mogu deportirati tražitelji azila koje je EU odbio), dajući državama članicama mogućnost isključivanja regija ili kategorija pojedinaca koji se mogu jasno i nedvosmisleno identificirati.
TALIJANSKI SLUČAJ
Činjenica da je premijerka Meloni odmah pozdravila inicijativu Komisije svakako je povezana s kritičnim problemima koje je Italija pronašla u funkcioniranju sporazuma s Albanijom. Zapravo, u prošlosti nije bilo lako riješiti spor oko proglašenja neke zemlje sigurnom. Zbog toga su sudovi nekih država EU-a blokirali postupke protjerivanja migranata koji se procesuiraju po ubrzanom postupku. Razlog za ovu odluku odnosio se na način na koji bi se zemlja mogla smatrati sigurnom. Isto pitanje dovelo je i do problema oko sporazuma između Italije i Albanije, pri čemu je Melonijeva vlada htjela obraditi zahtjeve nekih tražitelja azila na teritoriju Albanije. Zamrzavanje transfera iu ovom slučaju donijeli su sudovi (i uputili na Sud pravde EU) jer nije bilo jasno mogu li se zemlje podrijetla podnositelja u cijelosti smatrati sigurnima. Upravo iz tog razloga premijerka Meloni pozdravila je ne samo popis koji je predložila Komisija (reduktivan u usporedbi s talijanskim, koji sadrži devetnaest zemalja), nego prije svega ubrzanje pravila koje predviđa određivanje sigurnih zemalja čak i uz teritorijalne iznimke ili za kategorije ljudi. Siguran korak naprijed u migracijskim politikama, koji iznad svega daje razlog talijanskoj vladi, uvijek u prvoj liniji na južnom frontu Unije.