Subscribe
Politika Europske unije vezana uz migrante i izbjeglice jedno je od najznačajnijih očekivanja u novoj godini u smislu ključnih događaja. Europski parlament je 11. prosinca objavio studiju o novim pristupima integraciji tržišta rada, koja zaslužuje detaljnu analizu. Njegov autor, prof. Francesco Fasani sa Sveučilišta u Milanu, počinje isticanjem nekih ključnih činjenica: prije dvije godine ukupna imigracija u Europskoj uniji iznosila je već 9,2% njezinog stanovništva, a imigracija izvan EU iznosila je 6,1%. U apsolutnom smislu, od 1. siječnja 2023. najveći broj nedržavljana s prebivalištem u državama članicama EU-a bio je u Njemačkoj (12,3 milijuna), Španjolskoj (6,1 milijun), Francuskoj (5,6 milijuna) i Italiji (5,1 milijun). Ove četiri države članice zajedno čine 70,6% svih nedržavljana koji žive u EU. Prof. Fasani procjenjuje ilegalnu imigraciju između 1 i 3 milijuna ljudi. Takva razina migranata bez dokumenata u EU čini se prilično niskom (2,4%). Status zaposlenja općenito se smatra najvažnijim pokazateljem (ekonomske) integracije tržišta rada; međutim, kvaliteta posla također je ključni element procesa integracije. Takva kvaliteta posla uključuje plaće, uvjete rada, vrstu ugovora, radno vrijeme i usklađenost poslova s vještinama i kvalifikacijama radnika. Stopa nezaposlenosti građana izvan EU-a bila je u prosjeku 12,2 % od 1. siječnja 2023. Unatoč tome, postoje velike razlike u zapošljavanju građana izvan EU-a među državama članicama, sa stopama koje se kreću od 87,4 % na Malti do 50 % u Belgiji, gdje svaki drugi građanin izvan EU je nezaposlen! Kako bi se ekonomski integrirali imigranti, prof. Fasani navodi devet izazova: jezične, obrazovne i zapošljive prepreke; stambena segregacija; ograničena pregovaračka moć; diskriminacija i neprijateljski stavovi; pristup socijalnoj državi; te dizajn politike migracije i azila. Obrazovne prepreke uključuju nepriznavanje stranih kvalifikacija, posebice u reguliranim zanimanjima, ali i nereguliranim. Prepreke zapošljivosti mogu se prevladati kroz individualizirane planove integracije na tržište rada, koji zauzvrat smanjuju utjecaj na troškove socijalne skrbi. Stambena segregacija je negativno konotiran izraz za opisivanje etničkih enklava u zemlji domaćinu. S jedne strane, stvara pozitivne mreže u kratkom roku, ali i rizik od geta u srednjoročnom razdoblju, s potencijalnim učincima na sigurnost u susjedstvu i kriminal koje prof. Fasani izgleda zanemaruje. Pregovaračka moć je u korelaciji s plaćama, elementom kvalitete posla, kao i s drugim radnim uvjetima. Vizni programi koje sponzoriraju poslodavci mogu poslodavcima dati monopsonističku moć i na kraju zaključati migrante na jednom poslu. Kako bi se smanjila diskriminacija, prof. Fasani predlaže afirmativne mjere, ali ne daje nikakve objektivne podatke o prednostima i negativnim učincima takvog polemičkog pristupa. Usput, eufemizam za afirmativnu akciju je promicanje „raznolikosti“. Još jedna opcija koju predlaže autor studije je zakonsko nametanje slijepog zapošljavanja, koje se naziva i “anonimizacija”, što je opet suprotno načelu slobodnog tržišta. Prof. Fasani navodi da migranti u EU više doprinose javnim financijama nego što dobivaju.
S druge strane, priznaje da, barem kratkoročno, socijalne naknade mogu smanjiti stope zaposlenosti smanjenjem poticaja za rad. Za obje teze nisu navedeni kvantitativni podaci. Studija promiče legalizaciju migranata i izbjeglica kao dizajn politike, ali prije putem naturalizacije, a ne dodjele privremenih viza. Deportacija se smatra nezakonitom, nehumanom i nepraktičnom. Konačno, prof. Fasani također promovira politiku prema tražiteljima azila kroz smještaj u područja s jakim uvjetima na tržištu rada i kratka razdoblja za odobravanje azila. Nije ni čudo da studija brani ulogu socijalnih partnera i “drugih privatnih organizacija”. Ovo je treći eufemizam u tekstu, koji u ovom slučaju odgovara nevladinim organizacijama, čije poslovanje u EU u konačnici ovisi o proliferaciji analiza poput one prof. Fasanija. Izvor slike: Vijeće Europske unije