Palestinski mirolomci na Islandu

Island je dugo bio jedna od najmiroljubivijih zemalja na svijetu. Okružena Sjevernim Atlantskim oceanom, toliko je udaljena od drugih zemalja da nikada nije ni osjetila potrebu uspostaviti vlastitu vojsku. Udaljenost je bila obrana ove male nacije, sa populacijom koja se stoljećima kretala oko 50.000. Jedini pravi napad na otok bio je 1627. godine kada su arapski gusari iz dva sjevernoafrička grada, Saléa i Algiersa, poharali jug i istok Islanda, ubivši oko 50 i dovodeći oko 400 u njihove rodne gradove gdje su prodani kao robovi. (Na kraju se oko 50 vratilo nakon što je otkupnina plaćena.) Iako je Island bio okupiran u Drugom svjetskom ratu, prvo od strane Britanaca, a zatim od strane Amerikanaca, to je bilo uz prešutno prihvaćanje u slučaju Britanaca i prema posebnom dogovoru s Amerikancima. Ali sada se čini da su se Arapi vratili, ovaj put kao tražitelji azila s palestinskih teritorija.

Falasteen Abu Libdeh pozdravlja napad Hamasa

Dana 9. listopada, dva dana nakon barbarskog napada Hamasa iz Gaze na Izrael, kada su žene silovane, vojnicima odrubljene glave, a dojenčad ubijana u pećnicama, tri su žene pozvane od strane Islandske državne televizije da razgovaraju o tome. Jedna od njih, Dilja Mist Einarsdottir, bila je prirodan izbor za predsjednicu Odbora za vanjske poslove islandskog parlamenta. Druga sudionica, Magnea Marinosdottir, aktivistica je za palestinsko-arapsku stvar, ali se predstavlja kao autoritet za Bliski istok gdje je radila za Crveni križ i Ujedinjene narode. Treći sudionik bio je palestinski Arapin koji već desetljećima živi na Islandu, Falasteen Abu Libdeh. Vlasnica je i vodi tvrtku koja izdaje potvrde o ravnopravnosti spolova. Tako je u televizijskom programu palestinsko-arapska stvar imala dva glasa, Izrael nije imao nijedan, a jedna je osoba sudjelovala u službenom svojstvu. Većina Islanđana je međutim bila šokirana kada je palestinska Arapkinja, Falasteen Abu Libdeh, rekla da pozdravlja napad Hamasa.

U napadu Hamasa ubijeno je 1200 Židova – najveći broj Židova ubijenih u jednom danu od holokausta – a više od 200 Židova je uzeto za taoce. Naravno, Izraelske obrambene snage ušle su u Gazu i počeo je rat. Ostale nordijske zemlje su od tada pokušavale iz Gaze spasiti svoje građane (uglavnom palestinske Arape koji su dobili azil u nordijskim zemljama, ali su se vratili u Gazu da tamo žive). Međutim, nema (ili samo nekoliko) islandskih građana koji žive u Gazi. Ali nakon što je izbio rat, glasna islandska skupina koja podupire palestinsko-arapsku stvar zahtijevala je da Island odobri azil za oko 100 osoba povezanih s palestinskim Arapima koji su već na Islandu. To je otprilike isti broj nedržavljana koliko sve druge nordijske zemlje zajedno pokušavaju spasiti, iz raznih razloga. Island ima oko 390.000 stanovnika, dok ostale nordijske zemlje imaju ukupno 27 milijuna stanovnika. Zahtjev je drugim riječima da 390.000 ljudi treba prihvatiti onoliko nedržavljana palestinsko-arapskih tražitelja azila koliko i 27 milijuna ljudi! Zapravo, prošle godine, 2023., Island je primio onoliko palestinskih Arapa koliko i druge nordijske zemlje zajedno, i pridonio je više novca po glavi stanovnika palestinsko-arapskoj stvari nego druge nordijske zemlje, a vjerojatno i bilo koja druga zemlja. Kad jednom dođu na Island, palestinsko-arapski tražitelji azila uživaju ista socijalna prava kao islandski građani, uključujući pravo na besplatno školovanje za djecu, besplatnu zdravstvenu skrb i socijalno stanovanje ako je potrebno.

Novi zahtjevi umjesto zahvalnosti

Ne može se reći da su palestinski Arapi i njihovi islandski pristaše pokazali veliku zahvalnost za izvanrednu pomoć koja je do sada pružena njihovoj stvari. Svaki dan neki članovi parlamenta zatrpani su e-mailovima u kojima ih se naziva ubojicama djece jer ne čine dovoljno po pitanju rata u Gazi. Prosvjednici se redovito okupljaju ispred mjesta sastanka islandske vlade, tražeći da se rođaci palestinskih Arapa koji su već na Islandu odmah dovedu iz Gaze. Palestinski Arapi i njihovi islandski pristaše mjesec dana pretvorili su trg ispred Doma parlamenta u prljavi kamp , ​​bez da su unaprijed dobili potrebne dozvole i ilegalno uzimali električnu energiju iz punionice. Ljeva većina u gradskom vijeću Reykjavika nije učinila ništa, kao ni policija. (Šatori su konačno srušeni krajem siječnja.) Na jednom od njihovih plakata piše: ‘Sloboda kretanja je svačije pravo, Ostat ćemo ovdje, Borit ćemo se’. Borba? Prilično zloslutno na mirnom Islandu. Prosvjednici su se popeli na kip Jona Sigurdssona, cijenjenog vođe islandske borbe za neovisnost u devetnaestom stoljeću, mašući palestinskom zastavom. Isto su učinili i sa kipom kralja Christiana IX., koji je Islandu dao liberalni ustav 1874. (kada je još bio pod Danskom).

Posebice su prosvjednici svoj bijes usmjerili na Dilju Mist Einarsdottir, predsjednicu Odbora za vanjske poslove. Smatralo se da nije dovoljno naklonjena palestinsko-arapskoj stvari. Na primjer, dok je gledala nogometnu utakmicu sa svojim 10-godišnjim sinom, obratio joj se aktivist, opskurni redatelj po imenu Lukka Sigurdardottir. Aktivist koji je 12. veljače sudjelovao na prosvjednom skupu ispred Doma Sabora, bacio je veliko i oštro zrno tuče na automobil Dilje Mist dok je izlazila iz garaže zgrade i psovao je, sve dok ga policija nije udaljila. (Policija odbija otkriti njegovo ime, čak ni predsjedniku Sabora.) Značajno je da nitko od najglasnijih zagovornika palestinsko-arapske stvari, uključujući radikalne feministice Magneu Marinosdottir, Semu Serdaroglu i Helgu Kress, nije osudio ovaj napad na Dilja Mist. Niti ove feministkinje nemaju ništa za reći o masovnom silovanju izraelskih žena u napadu Hamasa 7. listopada ili o sustavnoj diskriminaciji žena u Gazi od strane Hamasa tijekom godina.

Napad na ministra vanjskih poslova

Možda najistaknutiji incident bio je na sastanku koji je održao Institut za međunarodne poslove na Sveučilištu Islanda 8. prosinca 2023., u povodu 75. obljetnice Deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima. Premijerka Katrin Jakobsdottir, čelnica stranke Ljevičari zelenih, trebala je održati uvodni govor, ali je otkazala u zadnji čas, vjerojatno zato što je od svojih ljevičarskih prijatelja unaprijed upozorila što će se dogoditi. Još jedna osoba koja se nije pojavila na sastanku bila je ravnateljica Instituta za međunarodne poslove Pia Hansson, vjerojatno i zato što je znala što se planira. Pia je nekoliko dana prije toga potpisao Deklaraciju o ratu u Gazi u kojoj se ne spominje barbarski napad Hamasa na Izrael, ali u kojoj je Izrael optužen za kolonijalizam, genocid i etničko čišćenje, dok su islandski akademici pozvani da bojkotiraju izraelske akademike. Kad je ministar vanjskih poslova Bjarni Benediktsson, čelnik Stranke neovisnosti desnog centra, trebao održati uvodni govor, prosvjednica, Katrin Hardardottir, koja radi kao prevoditeljica, požurila je do njega i bacila svjetlucavu bombu na njega (kao što se vidi na fotografija iznad). U tom je trenutku nekoliko prosvjednika ustalo sa svojih mjesta, podiglo transparent, a jedna od njih, pjevačica Margret Kristin Blondal , uzviknula je nekoliko psovki. Kada je ministar vanjskih poslova pokušao sjesti, na njega je bačena još jedna svjetlucava bomba. Tada je predsjednik Upravnog odbora Instituta za međunarodne poslove, profesor Gudmundur Halfdanarson, koji je sve to gledao otvorenih usta, u krajnjoj nemoći otkazao sastanak. Međutim, nije reagirao ni na koji način na činjenicu da su direktor Instituta, kao i dva člana osoblja, nekoliko dana prije potpisali pro-Hamasovu deklaraciju. Ministar vanjskih poslova nije imao nikakvu zaštitu jer je Island već dugo smatran sigurnim mjestom, pa tako i za kontroverzne političare. Policija je u međuvremenu komentirala da će se nakon ovog incidenta preispitati osobna sigurnost vladinih ministara.

Možda je nebitna činjenica, ali povijesno svakako zanimljiva, da su djedovi dvoje glumaca u ovoj mini-drami, Pije Hansson i Gudmundura Halfdanarsona, bili dvoje od 27 Islanđana obučavanih u sovjetskim revolucionarnim logorima ranih 1930-ih. Thoroddur Gudmundsson, Pijin djed, i Jafet Ottosson, Gudmundurov djed, obojica su stigli u Moskvu u jesen 1930. Kampovi za obuku bili su strogo tajni, a polaznici su nosili šifrirana imena, Thoroddur je bio ‘Otto Stein’, dok je Jafet bio ‘Dan Mengel’. Islanđani su, kao i drugi polaznici, dobili poduku o marksizmu-lenjinizmu i povijesti ruske boljševičke partije, ali i o rukovanju oružjem i organiziranju štrajkova i uličnih nemira, te o špijunaži i tajnim komunikacijama (šifriranje i dekodiranje, pisanje nevidljivom tintom i sl. na). Thoroddur je napustio Moskvu 1932. Postao je ribar na sjeveru Islanda i bio je član parlamenta Socijalističke partije kojom su dominirali komunisti 1942.–1945. Za razliku od Thoroddura, Jafet se nije dobro snašao u Moskvi te je u proljeće 1931. poslan natrag na Island gdje se zaposlio kao pekar. Osuđen je 1932. za sudjelovanje u dva nasilna nemira u Reykjaviku, koje su organizirali komunisti . U neredima je nekoliko policajaca teško ozlijeđeno. Godine 1946. Jafet je bio jedan od sudionika napada na ministra vanjskih poslova Bjarnija Benediktssona (imenjaka i velikog ujaka ministra vanjskih poslova Bjarnija Benediktssona) ispred sjedišta Stranke neovisnosti.

Slijedite novac!

Islandsko javno mnijenje bilo je prilično naklonjeno palestinskim Arapima, na koje se općenito gleda kao na potlačenu, opkoljenu manjinu. Ali to se možda mijenja kao rezultat drskog ponašanja palestinskih Arapa na Islandu i njihovih pristaša. Ljudi također počinju postavljati pitanja o velikodušnoj pomoći koju su Island i druge nordijske zemlje dale vlastima Gaze. Taj novac nije propisno evidentiran, što ostavlja sumnju da je dio novca korišten za financiranje terorističkih aktivnosti Hamasa. Kad je otkriveno da je najmanje dvanaest članova osoblja UNRWA-e, Agencije Ujedinjenih naroda za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku, izravno sudjelovalo u napadu Hamasa na Izrael 7. listopada, ministar vanjskih poslova Bjarni Benediktsson odgodio je Islandsku isplatu njezine pomoći. godišnji doprinos UNRWA-i, protiv slabih prosvjeda njegovog koalicijskog partnera, Lijevi zeleni. Navodno, mnogo više članova osoblja UNRWA-e aktivno radi za Hamas. Mnoge druge zemlje obustavile su pomoć UNRWA-i, uključujući Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanadu, Njemačku, Francusku, Italiju, Švedsku, Finsku, Nizozemsku i Švicarsku.

Još jedno intrigantno financijsko pitanje o kojem se raspravlja na Islandu jest da su neki aktivisti organizirali prikupljanje kako bi financirali izbavljenje iz Gaze onih palestinskih Arapa koji imaju rođake na Islandu i stoga ispunjavaju uvjete za boravišnu dozvolu. Najavljuju da izbavljenje iz Gaze svakog Arapina košta oko 5000 američkih dolara. Ali pitanje je za što je taj novac. Čini se vjerojatnim da se barem dio toga koristi za podmićivanje Hamasovih operativaca ili egipatskih dužnosnika. Ali podmićivanje je potpuno zabranjeno islandskim zakonom, bez obzira na razlog, dobar ili loš, kojem navodno služi. Ovo bi trebala istražiti islandska policija koja je ipak odlučila biti prilično pasivna u svemu što se tiče antiizraelskih aktivista. Vjerojatno se to smatra preosjetljivom temom. Ali kako bi rekla Gertrude Stein: Zakon je zakon je zakon…

Kraj idile

Javno mnijenje na Islandu možda se također počinje mijenjati iz drugog razloga, možda ne posve pošteno. U ostalim nordijskim zemljama stope kriminala imigranata s palestinskih teritorija su veće nego kod bilo koje druge manjinske skupine. Neki nedavni incidenti na inače mirnom Islandu ne upućuju na iznimku od tog pravila. Primjerice, sredinom veljače policija je morala intervenirati kada su se dva muškarca tukla noževima u Reykjaviku. Ispostavilo se da su palestinski Arapi koji su dobili azil. Više od toga: jedan od njih, s važećom grčkom putovnicom, protjeran je s Islanda u listopadu 2022. i u Grčku su ga dopratila tri policajca, jer su ga smatrali prijetnjom. Trojica policajaca vratila su se na Island 12. listopada. Ali samo dan kasnije, 13. listopada, isti palestinski Arapin vratio se na Island, a budući da je Island u schengenskom prostoru mogao bi ući! Jedan od razloga za ovaj izvanredni ili čak farsični tijek događaja je taj što neke zrakoplovne kompanije koje lete na Island odbijaju islandskim vlastima unaprijed dostaviti popise putnika, iako imaju zakonsku obvezu to učiniti. Štoviše, sredinom veljače u Sloveniji su uhićena dvojica palestinskih Arapa registriranih kao azilanti na Islandu, optuženi za trgovinu ljudima. Također se navodi da su 2023. 80 posto pritvorenih na Islandu bili stranci. Od onih zatvorenih u zatvoru iste godine 28 posto bili su stranci. Postoje i nejasne i nepotvrđene vijesti o slučajevima silovanja u koje su navodno umiješani palestinski Arapi, ali policija odbija dati bilo kakve informacije o podrijetlu navodnih počinitelja.

Naravno, takvi incidenti, a još manje takve glasine, ne mogu se koristiti za osuđivanje palestinskih Arapa u cjelini. ‘Ne poznajem metodu sastavljanja optužnice protiv cijelog naroda’, s pravom je rekao Edmund Burke. Siguran sam da među palestinskim Arapima ima isto toliko dobrih muškaraca i žena kao i među drugim skupinama, narodima i narodnostima. I malo palestinsko dijete treba voljeti i paziti jednako kao malo židovsko dijete, ili malo islandsko dijete. Ali ostaje problem što je kultura palestinskih Arapa kultura u kojoj se nasilje ne osuđuje tako oštro kao na Islandu, gdje žene i manjine ne uživaju isto poštovanje i gdje se naporan rad ne cijeni toliko. Nije prošlo bez posljedica kada su arapske države odbile integrirati Arape s palestinskih teritorija i držale ih generacijama u izbjegličkim kampovima.

Stari Island

Možda je najpoučniji nedavni incident na Islandu bio taj da je Islandski simfonijski orkestar smatrao uputnim kada je poznati violinist, Vadim Gluzman, svirao na koncertu početkom veljače, ne otkriti da je Izraelac (koji je ponosno služio u izraelskoj vojsci kao mladić). U programu je samo pisalo da je rođen u Ukrajini. To naravno nije bilo ništa dramatično. Stranci koji čitaju o incidentima palestinskih Arapa na Islandu vjerojatno će pomisliti da su oni manje važni. Još se ništa ozbiljno nije dogodilo. Ali nekima od nas nedostaje stari mirni Island gdje vladini ministri nisu trebali nikakvu zaštitu i gdje je bilo u redu objaviti kada Židov svira na koncertu.