Subscribe
Godine 1991. 321 Palestinac bez državljanstva iz Libanona uspio je ući u Dansku i zatražiti azil. Njihove je zahtjeve odbila Danska komisija za tražitelje azila. Zatim je gotovo 100 njih zauzelo crkvu u Kopenhagenu, uz pomoć i poticanje njezinog župnika. Uslijedilo je humanitarno negodovanje uobičajenih osumnjičenika, ljevičarskih pjevača, glumaca, novinara i nekih tražitelja pažnje, te dobronamjernih, brbljivih svećenika. Bivši premijer i čelnik socijaldemokrata Anker Jørgensen posjetio je okupiranu crkvu. Popularna rock pjevačica Kim Larsen održala je koncert podrške tražiteljima azila. Ali konzervativni ministar pravosuđa, Hans Engell, bio je uporan da se Palestinci ne smiju pustiti unutra. Konačno, većina u danskom parlamentu nadglasala je konzervativno-liberalnu manjinsku vladu. Socijaldemokrati, Socijalni liberali i Socijalistička narodna stranka donijeli su 1992. poseban zakon kojim je cijeloj skupini odobren azil u Danskoj. Protiv su glasali konzervativci, liberali i Narodna stranka.
Osuđeno dvije trećine izvorne skupine
Sada je prošlo više od trideset godina, pa je vrijeme za sve. Brojevi su unutra. Od 321 tražitelja azila njih 204, odnosno gotovo dvije trećine, u razdoblju od 1992. do 2019. pravomoćno je osuđeno za neko kazneno djelo. Od njih 204, 71 je osuđen na zatvorsku kaznu, ponekad uvjetnu, a ostali na plaćanje novčane kazne veće od 200 eura; manje kazne od toga nisu uključene u brojke. Od 321 tražitelja azila, njih 176 živi od države, uglavnom od ‘prijevremene mirovine’ (122 osobe, eufemizam za nezaposlenost). Na kraju 2019., 270 u ovoj početnoj skupini od 321 još uvijek živi u Danskoj.
Hans Engell, ministar pravosuđa koji je odbio zahtjeve Palestinaca, sada je novinar. U intervjuu za socijaldemokratski online magazin Pio kaže: ‘Bili smo protiv posebnog zakona jer se takvi zakoni trebaju donositi samo u posebnim okolnostima. Nije postojala nikakva pravna osnova na temelju koje bi ova skupina mogla biti primljena u Dansku. No oni koji su glasali za poseban zakon nisu mogli predvidjeti što će se dogoditi. Ne može im se zamjeriti. Ali te tražitelje azila nije trebalo pustiti unutra.’
Naravno, ima pojedinaca iz ove skupine koji su vrijedno radili i dobro prošli u Danskoj. Sam Engell kaže da je nedavno uzeo taksi i da mu se taksist srdačno zahvalio što mu je dao azil u Danskoj. ‘Osjećao sam se dužnim reći mu da nije ušao mojim glasom. Naprotiv, žestoko sam se borio protiv posebnog zakona.’
Jedna trećina druge generacije osuđenih
Cijela je afera bila tužan neuspjeh, što sada priznaju sve glavne stranke u Danskoj, uključujući i socijaldemokrate. Jedan od aktivista koji se 1992. godine borio za skupinu, Fathi El-Abed, priznaje da su brojke sumorne, ali ističe da se čini da je situacija nešto bolja za 999 djece iz skupine. Od ove druge generacije, njih 337, ili jedna trećina, u 2019. je osuđeno za kriminalne radnje, i to uglavnom novčano: 132 su osuđena na zatvorsku kaznu, uvjetnu ili ne. Opet, od 999 djece, 372 je primalo državnu pomoć, ali u slučaju njih 194, pomoć je bila povezana s programima obuke na bilo koji način. Malo utjehe!
Čelnica Narodne stranke, Pia Kjærsgaard, postavila je pitanja u parlamentu koja su dovela do objave ovih izvanrednih brojeva. U intervjuu s Piom, ona je otvorenija od bivšeg ministra Engella. ‘Ovo je bila velika pogreška. Upozoravao sam na poseban zakon. Ali naivni socijaldemokrati i socijalliberali bili su odlučni dopustiti tim ljudima da ostanu u Danskoj. Sada se moramo nositi s kriminalom, nesigurnošću i značajnim izdacima javnog novca.’
Kultura nasilja?
Trenutačno postoji snažan pritisak na Islandu od strane nekih glasnih anti-izraelskih skupina da se pusti oko 100 Palestinaca iz Gaze, čak i ako nisu islandski državljani. Ostale nordijske zemlje manje-više su ograničile svoje napore u Gazi na svoje građane (obično palestinskog podrijetla). Možda se iz afere 1992. u Danskoj može izvući pouka, očito ne zato što bi se grupa različitih pojedinaca mogla osuditi u cjelini i unaprijed, već zato što je društvena integracija teška ako imigranti dolaze iz kulture u kojoj je nasilje prihvaćeno, pa čak i plješću i gdje ljudi ne vide ništa loše u odlasku na socijalnu pomoć iako su savršeno sposobni za rad.