Platforma europskog pamćenja i savjesti

Mi smo ono čega se sjećamo. Sjećanje je naš vodič u budućnost. Stoga nikada ne smijemo zaboraviti totalitarizam dvadesetog stoljeća, i nacionalsocijalizam i komunizam…

Već nekoliko godina aktivan sam član Platforme europskog pamćenja i savjesti , u ime istraživačkog instituta na Islandu. Platforma je proslavila svoju desetu godišnjicu na konferenciji u Pragu 11. – 13. studenog 2021. Osnovan je u Pragu 14. listopada 2011. na svečanosti u palači Liechtenstein, u nazočnosti premijera Češke Republike, Petra Necasa, Poljske Donalda Tuska i Mađarske Viktora Orbana. ‘Ne smijemo zaboraviti razdoblje totalitarizma kada su se naši narodi borili za slobodu’, rekao je tom prilikom Necas. Svrha je Platforme podržati suradnju između nacionalnih istraživačkih instituta, arhiva, muzeja i drugih organizacija, javnih i privatnih, s posebnim naglaskom na povijest totalitarnih režima u Europi, posebice komunizma i nacionalsocijalizma. Bivši švedski član parlamenta Göran Lindblad bio je prvi predsjednik Platforme, a Neela Winkelmann njezina prva direktorica. Trenutno je predsjednik dr. Marek Mutor iz Poljske, a direktor Peter Rendek, a sjedište Platforme je u Pragu.

Nedavna rezolucija Europskog parlamenta

Europski parlament usvojio je 19. rujna 2019. Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe. Isticalo je da

budući da su se nakon poraza nacističkog režima i završetka Drugog svjetskog rata neke europske zemlje uspjele obnoviti i krenuti u proces pomirenja, dok su druge europske zemlje ostale pod diktaturama – neke pod izravnom sovjetskom okupacijom ili utjecajem – polovicu stoljeća i nastavio biti lišen slobode, suvereniteta, dostojanstva, ljudskih prava i društveno-ekonomskog razvoja; budući da iako su zločini nacističkog režima ocijenjeni i kažnjeni putem Nürnberških procesa, još uvijek postoji hitna potreba za podizanjem svijesti, provedbom moralnih procjena i provođenjem pravnih istraga o zločinima staljinizma i drugih diktatura.

U Rezoluciji je Europski parlament pozvao Europsku komisiju ‘da pruži učinkovitu potporu projektima povijesnog sjećanja i sjećanja u državama članicama i aktivnostima Platforme europskog sjećanja i savjesti, te da dodijeli odgovarajuća financijska sredstva u okviru programa Europa za građane” programa za podršku komemoraciji i sjećanju na žrtve totalitarizma.

Prijevod Crne knjige komunizma

Moj glavni doprinos cilju zbog kojeg je Platforma osnovana bio je trostruk. Najprije je u kolovozu 2009. u izdanju University of Iceland Press objavljen moj islandski prijevod Crne knjige komunizma . Ovo je pozamašna knjiga od 912 stranica u izvornom francuskom izdanju iz 1997., koje je izašlo na šezdesetu godišnjicu boljševičke revolucije u Rusiji, Livre noir du communisme , pod uredništvom profesora Stéphanea Courtoisa. (Islandsko izdanje ima 828 stranica.) U ovom ključnom djelu, ugledni francuski znanstvenici koristili su materijal koji je tada nedavno postao dostupan u bivšim komunističkim zemljama, uglavnom u arhivima, da daju temeljit i uravnotežen prikaz možda najmoćnijeg političkog pokreta dvadesetog stoljeća koji je uspio osvojiti jednu trećinu svijeta. Zaključak urednika, profesora Courtoisa, bio je da je vjerojatno komunizam u prošlom stoljeću odnio živote najmanje sto milijuna ljudi, te da je ispunjavao kriterije postavljene na suđenjima u Nürnbergu bivšim nacističkim vođama za zločinačko političko vjeroispovijesti.

Povijest islandskog komunističkog pokreta

U prijevodima Crne knjige objavljenim u drugim zemljama često se nalaze dodaci o komunističkim pokretima u tim zemljama. Na primjer, u njemačkom izdanju postoji članak koji je dodao aktivist za građanska prava Joachim Gauck koji je kasnije bio predsjednik Savezne Republike. Prvotno sam namjeravao prijevodu dodati upravo takav članak o islandskom komunističkom pokretu, ali sam ubrzo otkrio da moram poduzeti mnogo originalnih istraživanja, ne samo zato što islandski radovi koji su već objavljeni na tu temu nisu uvijek bili dovoljno pouzdani ili pedantni. Godine 2011. rezultat mog istraživanja Islandski komunisti, 1918–1998 (Islenskir kommunistar 1918–1998) izašao je na 624 stranice. Pratio sam početak pokreta do dva islandska studenta u Kopenhagenu (tada još glavnom gradu Islanda, stoljećima ovisnim od Danske) u jesen 1918. kada su postali komunisti. Ušli su u kontakt s agentom boljševičkog režima u Rusiji i od njega dobili sredstva za sudjelovanje na Kongresu Kominterne, Komunističke internacionale, udruženja komunističkih partija, koji se nalazio u Moskvi. Nekoliko godina islandski komunisti djelovali su unutar Socijaldemokratske partije, ali su po nalogu Kominterne 1930. osnovali Komunističku partiju Islanda. Jedan od dvojice bivših studenata iz Kopenhagena, tvrdokorni staljinist Brynjolfur Bjarnason, bio je prvi i jedini predsjednik Partije, jer su komunisti 1938. uspjeli nagovoriti neke lijeve socijaldemokrate da osnuju Stranku socijalističkog jedinstva koja je ipak ostala lojalna Moskvi. kao njezina preteča, Komunistička partija. Drugi tvrdokorni staljinist, Einar Olgeirsson, bio je predsjednik Socijalističkog jedinstva veći dio svog života.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza otkriveno je da je Partija socijalističkog jedinstva dobila znatna sredstva iz Moskve, uglavnom za financiranje svoje borbe na kulturnom planu, koju je predvodila tvrdokorna staljinistica Kristinn E. Andresson, dugogodišnja direktorica utjecajne ljevičarske knjige Klub (Mal og menning). 1956. Socijalističko jedinstvo sklopilo je izborni savez s lijevim socijaldemokratima, Narodnim savezom, a 1968. raspuštena je Partija socijalističkog jedinstva, dok se Narodni savez iz izbornog saveza transformirao u političku stranku. Ona je prekinula sve odnose s Kremljom, ali je vodila kampanju protiv članstva Islanda u NATO-u i usvojila marksistički program. Kada su se 1998. glavne ljevičarske stranke na Islandu odlučile spojiti, Narodni savez je raspušten. Njegov konačni čin bio je posjet vodstva Kubi na poziv Kubanske komunističke partije. Islandsko izaslanstvo željelo je upoznati Castra, ali se on nije potrudio da ih primi. Tako je komunistički pokret Islanda završio ne praskom, nego cviljenjem, kako bi pjesnik rekao.

Historiografija antikomunističke književnosti

Moj treći doprinos cilju Platforme bio je da sam na poticaj njezine ravnateljice Neele Winkelmann sastavio popis čitljivih i poučnih antikomunističkih knjiga. Bruxelles think tank New Direction naknadno me zamolio da proširim popis u kratku knjigu The Voices of the Victims: Notes Toward a Historiography of Anti-Communist Literature , objavljenu 2017. godine. Tamo sam dao kratke sažetke nekih poznatih antikomunističkih knjiga kao što su 1984 Georgea Orwella, Tama u podne Arthura Koestlera, Odabrao sam slobodu Viktora Kravčenka i Bog koji je propao od šest istaknutih intelektualaca, Koestler, Ignazio Silone, Richard Wright, André Gide, Louis Fischer i Stephen Spender. Spomenuo sam i neke manje poznate knjige kao što su Boljševistička Rusija Antona Karlgrena i Grobovi bez križeva Arveda Viirlaida, kao i novija djela, uključujući Gulag Anne Applebaum, Mao: The Unknown Story Junga Chenga i Jona Hallidaya i Franka Dikötterova trilogija o Kini u komunizmu.

The text was translated by an automatic system