Subscribe
U svojoj enciklici “Quadragesimmo anno” iz 1924. o rekonstrukciji društvenog poretka, papa Pio XI odbacio je štrajkove i lock-oute kao lijek ako društvene stranke ne mogu riješiti svoje sporove. Radije preferira da se javna vlast umiješa u sukob, tako da različite klase rade zajedno u miru, a socijalističke organizacije i njihove aktivnosti budu potisnute. Naprotiv, Europska socijalna povelja bila je prvi međunarodni instrument ljudskih prava koji je izričito priznao pravo na štrajk 1961. Slijedeći sličnu liniju, Povelja EU-a o temeljnim pravima iz 2000., u članku 28., proglašava pravo na štrajk, u slučajevima sukoba interesa, poduzimanje kolektivnih radnji za obranu interesa radnika. Nedavno je Europski parlament objavio studiju o potencijalnom pravu na politički štrajk u cijeloj EU. Ovo više nije usmjereno na radnike koji traže pritisak na svog poslodavca, već na svoju vladu. Cilj štrajka protiv vlade može, dakle, biti i socijalni ili samo politički. Do sada takvo pravo na čisto politički štrajk nije priznato ni međunarodnim ni nacionalnim pravom. Pet država članica, naime Bugarska, Latvija, Litva, Rumunjska i Španjolska izričito zabranjuju štrajkove s isključivo političkim ciljem. Radnici se mogu obratiti svojoj vladi putem štrajka, ali sa socijalnim ili ekonomskim ciljem, a ne isključivo političkim. Ako su to učinili, mogu čak biti i sankcionirani. Velika skupina od sedamnaest država članica ne zabranjuje izričito isključivo političke štrajkove, ali ih definira kao one koji se odnose na trgovinske sporove između zaposlenika i poslodavaca. Međutim, ovu većinu država članica možemo dodatno podijeliti u dvije manje grupe: tri od njih (Njemačka, Poljska i Slovačka) povezuju štrajkove s pregovorima o kolektivnim ugovorima, isključujući tako implicitno političke štrajkove; budući da preostalih četrnaest od sedamnaest (Belgija, Hrvatska, Cipar, Češka, Danska, Estonija, Francuska, Grčka, Mađarska, Irska, Luksemburg, Malta, Portugal i Slovenija) povezuju pravo na štrajk sa zaštitom socijalnih i ekonomske interese radnika, a time i isključuju implicitno politički štrajk. S druge strane spektra, pet država članica (Austrija, Finska, Italija, Nizozemska i Švedska) izričito dopuštaju samo političke štrajkove. Stoga, sa stajališta nacionalnog prava različitih država članica, može se zaključiti da od dvadeset i sedam europskih nacija uključenih u Uniju, velika većina od preko osamdeset posto njih ne podržava čisto političke štrajkova, dok ih je samo pet učinilo. A što je s Europskom unijom? Predviđa li članak 28. spomenute Povelje EU o temeljnim pravima priznavanje prava na politički štrajk? Ni njegova dvosmislena formulacija ni sudska praksa Suda Europske unije (presude Viking od 11. prosinca 2007. i Laval od 18. prosinca iste godine) ne dopuštaju takvu izjavu; ni Europski odbor za socijalna prava, nadzorno tijelo Europske socijalne povelje iz 1961., nije otišao dalje. Što se tiče međunarodnog prava, Međunarodni pakt Ujedinjenih naroda o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. odnosi se na ekonomske i socijalne interese radnika, čime se čini da ponovno isključuje čisto političke interese. Konačno, Međunarodna organizacija rada (ILO), u svojim Konvencijama br. 87 (o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje, potpisan 1948.) i 98 (o pravu na organiziranje i kolektivno pregovaranje, potpisan 1949.), ne predviđa izričito priznanje prava na štrajk, iako na politički štrajk. Međutim, neki glasovi unutar ILO-a izrazili su volju da prihvate pravo na štrajk protiv vladine ekonomske i socijalne politike, što je možda put prema budućem priznavanju političkih štrajkova drugdje. Izvor slike: Wikipedia