fbpx

Potpora država članica ključna za opstanak novih institucija EU

Izgradnja konzervativne Europe - 7 kolovoza, 2024

Nedavni europski izbori započeli su složeni diplomatski posao izražavanja vodstva novih europskih institucija. Zapravo, pozicioniranje država članica dovelo je posljednjih tjedana do potvrđivanja Roberte Mestole za predsjednice Europskog parlamenta, izbora Ursule Von der Leyen za predsjednicu Komisije i Antonija Coste za predsjednika Europskog vijeća, te imenovanje Kaje Kallas na mjesto visoke predstavnice za vanjsku politiku. Time je završena prva faza ponovnog pokretanja europskih institucija, ali posao – i prije svega izazovi – sigurno nisu gotovi. SLJEDEĆI INSTITUCIONALNI KORACI Kao i država, tako i Europska unija ima svoje birokratske procese i običaje za koje je u ovom slučaju potrebno vrijeme da dođu do izražaja. Zapravo, rad na sastavu institucija još nije završen. Do kolovoza će vlade država članica imati zadatak imenovati članove Komisije. Zapravo, predsjednik će im morati povjeriti određena izaslanstva i portfelj za provođenje specifičnih potrebnih radnji. Nakon što je ovaj korak završen, riječ prelazi na pojedinačne komisije Europskog parlamenta, koje će imati zadatak saslušati i, prije svega, odobriti povjerenike. Ovo je prilično delikatan i sve samo ne formalni trenutak. U prošlosti su trvenja (kako osobna tako i politička) dovela do usporavanja rada, koji će, u svakom slučaju, biti okončan najkasnije do plenarnog sastanka u listopadu 2024. Tom prilikom, naime, predsjednik Von der Leyen će se obratiti izravno parlamentu i predstaviti svoj program rada koji će morati biti ratificiran izglasavanjem povjerenja. Tek nakon ovog novog glasovanja Komisija će biti uistinu postavljena i prihvaćena. MNOGE KRIZE S KOJIMA SE TREBA REŠITI Sukob od posljednjih nekoliko tjedana oko imenovanja i glasovanja predsjedništava najvjerojatnije će se ponovno pojaviti u upravo opisanim koracima. To je zato što se nikada prije novo europsko zakonodavstvo nije otvorilo u vrlo izazovnom kontekstu. Kriza se ne odvija samo s ekonomskog stajališta, a također nije ograničena unutar granica Europske unije. Međunarodne nestabilnosti, kao i dugotrajne pojave, generiraju sigurnosne probleme na pragu Europe, a gospodarstvo mora računati sa zahtjevima globalnog tržišta i zelene politike. MEĐUNARODNI IZAZOVI Institucionalni koraci za pokretanje zakonodavstva u pozadini vide rasplet velikih kriza s kojima smo prisiljeni nositi se na međunarodnoj sceni. Rat u Ukrajini, za koji se čini da se još nije pojavio stvaran i održiv putokaz prema mirovnom procesu, svakako je u središtu razmišljanja i rada europskih institucija. Rat na europskom pragu očito je nezanemariv element onoga što bi program Von der Leyen trebao biti, pa će o tome morati pažljivo procijeniti i glasanje o povjerenju zakazano za listopad. Ali sigurnost Europe nije ugrožena samo sukobom Rusije i Ukrajine; zapravo, nestabilnost cijele regije Bliskog istoka, počevši od izraelsko-palestinskog sukoba, predmet je kontinuirane analize. Pogotovo ovih dana kada se širenje sukoba na ostatak regije čini neminovnim i gotovo neizbježnim. U svim tim kontekstima, pozicija koju su u izgradnji novih europskih institucija zauzele vlade poput talijanske, ima značajnu vrijednost. Akcija vršenja pritiska na institucije, osobito ako je provode jake vlade na nacionalnoj fronti, ima težinu koja se ne smije zaboraviti i koja se mora podnijeti posebno u pitanjima od vitalne važnosti za sigurnost granica Europske unije. Razmotrimo već otvorenu igru ​​oko američkih predsjedničkih izbora i kako bi ishod mogao imati posljedice na odnose preko Atlantika. Ne zaboravljajući kako se natjecanje između SAD-a i Kine razvija na globalnoj razini i tako snažno utječe na europsko tržište i gospodarstvo. Nove institucije spremaju se, dakle, pojaviti unutar multilateralnog sustava koji prolazi kroz možda i najveću krizu. Potpora jakih vlada među državama članicama svakako je uvjet koji treba tražiti, posebno u pogledu dugoročne stabilnosti. ZAJEDNIČKA OBRANA I IMIGRACIJA Podrška institucijama, posebno od članica koje čine granicu Unije, danas je ključna. Zapravo, u ovom zakonodavnom tijelu proces integracije na zajedničkom europskom obrambenom frontu ne može se ne preispitati, baš kao što će pitanja useljavanja (osobito iz afričkih zemalja) biti u središtu rasprave. Sadašnji globalni scenarij ne može a da ne zahtijeva od Europe da preuzme odgovornosti koje su prije bile nezamislive. Sama sigurnost Unije ugrožena je sukobom na njezinom pragu. Neizravna uključenost u sukob između Rusije i Ukrajine predstavlja izazove s kojima se mogu uhvatiti u koštac samo jake europske institucije (osobito jake u konsenzusu država članica). Europa mora razviti svoju sposobnost da bude središnji i vodeći element unutar Atlantskog saveza, posebno s obzirom na razvoj događaja na posljednjem summitu NATO-a za 70. obljetnicu Saveza. Potrošnja za obranu mora se provoditi inteligentnije i s ciljem interoperabilnosti, posebno u službi zajedničkih misija i s Europom u srcu unutarnjeg obrambenog tržišta. Tehnološki rast u tom pogledu mora biti važna prednost europskog gospodarstva, postavši stup na kojem će se temeljiti obnovljeni fokus na zajedničku obranu. Južna fronta također je pogođena rastom imigracije, što nove europske institucije ne mogu podcijeniti, posebno u odnosu s državama članicama koje su najviše uključene u taj fenomen. Izazov će biti boriti se protiv ilegalne imigracije i kroz težinu Europske unije u suradnji sa zemljama podrijetla i tranzita migracijskih tokova. Inicijative koje ne bi smjele zanemariti angažman Unije, ali su sve više prepuštene pojedinim državama koje su prepuštene same da se nose s neravnotežama koje generiraju ove pojave. RAST I OKOLIŠ Važnost potpore jakih vlada među državama članicama sigurno je također povezana s gospodarskom situacijom koja bilježi prilično slab rast, uz usporavanje globalne trgovine zbog međunarodne nestabilnosti i nepredviđenosti svih kriza do sada zacrtano. U ovom scenariju vodeća uloga Europske unije ostaje vitalna, pogotovo jer ta uloga sigurno nije ostvarena posljednjih godina. Nedvojbeno će se Von der Leyen u predstavljanju svog programa (zakazanog, kako je već napisano, za plenarni sastanak u listopadu 2024.) fokusirati na ponovno pokretanje konkurentnosti Europske unije, također s ciljem smanjenja ovisnosti o energiji i strateškim resursima. Sučeljavanje oko ovih tema svakako ne može zanemariti poziciju zemalja poput Italije, nacija koje su prirodni kandidati za ključnu ulogu u distribuciji energije. Tu je i pitanje Zelenog dogovora, u vezi s kojim će se morati pomiriti ispravna očekivanja država članica na gospodarskom planu. Ako zapravo energetska tranzicija i dekarbonizacija ostaju prioriteti za Europsku uniju, oni sigurno ne mogu baciti određene industrijske sektore na koljena ili opteretiti gospodarstva, osobito ako riskiraju pogoršanje učinka nacionalnih tržišta, a time i stabilnost vlada. Doista, troškovi ovih zelenih strategija ne mogu opteretiti nacionalne vlade ili pojedinačne sektore. To bi dovelo do eskalacije sukoba i, prije svega, ne bi ispunilo očekivanja ponovne konkurentnosti Europske unije na globalnom gospodarskom tržištu.