Subscribe
Stagflacija je pojam koji se posljednjih mjeseci počeo sve češće pojavljivati u ekonomskim raspravama Europske unije.
Ovaj ekonomski fenomen, karakteriziran kombinacijom ekonomske stagnacije i inflacije, predstavlja značajan izazov za političare i ekonomiste. Stagflacija je situacija u kojoj je gospodarstvo istovremeno u stanju financijske stagnacije i visoke inflacije. To znači da je gospodarski učinak, mjeren bruto domaćim proizvodom (BDP), slab ili čak u padu, dok cijene dobara i usluga i dalje rastu. Stagflacija se smatra posebno problematičnom situacijom jer dovodi u pitanje tradicionalne ekonomske teorije. U normalnim okolnostima, inflacija ima tendenciju pada kada gospodarstvo usporava, ali u stagflaciji se događa suprotno, a ova kombinacija čimbenika otežava kreatorima politike poduzimanje učinkovitih ekonomskih mjera za rješavanje problema.
Uzroci stagflacije mogu biti složeni i promjenjivi, ali postoji nekoliko glavnih razloga koji mogu pridonijeti ovoj ekonomskoj situaciji. Neki od najčešćih uzroka uključuju takozvani “šok ponude” koji se događa kada dođe do oštrog smanjenja ponude dobara i usluga u gospodarstvu. Ovo smanjenje ponude može biti uzrokovano neočekivanim događajima kao što su ratovi, energetske krize ili prirodne katastrofe koje prekidaju proizvodnju i uzrokuju nestašice opskrbe.
Rastuće cijene sirovina, poput nafte, mogu potaknuti inflaciju, a kada cijena sirovina poraste, poduzeća često podižu cijene svojih proizvoda kako bi pokrila veće troškove proizvodnje. To može dovesti do općeg povećanja cijena u gospodarstvu, pridonoseći inflaciji. Monetarne politike, kao što je kontrola ponude novca i kamatnih stopa, mogu utjecati na inflaciju i gospodarski rast i, ako se monetarnom politikom loše upravlja, mogu pridonijeti stagflaciji kao kada, na primjer, monetarne vlasti održavaju kamatne stope koje su preniske za dugo, potičući inflaciju čak i u sporo rastućem gospodarstvu.
Fiskalne politike, kao što su državna potrošnja i porezi, također mogu utjecati na gospodarski rast i inflaciju, a povećanje poreza ili smanjenje državne potrošnje u vrijeme kada je gospodarstvo već slabo može pogoršati gospodarsku stagnaciju. Posljednjih se mjeseci Europska unija počela uhvatiti ukoštac s problemom stagflacije i iz nekoliko razloga ovaj fenomen postaje sve veći problem diljem kontinenta.
Jedan od glavnih čimbenika koji je pridonio stagflaciji u Europskoj uniji bio je stalni globalni šok ponude. Pandemija COVID-19 poremetila je globalne opskrbne lance, uzrokujući kašnjenja u proizvodnji i nabavi robe, što je dovelo do manjka opskrbe u nekoliko sektora, što je rezultiralo neizbježnim povećanjem cijena. Cijene sirovina poput nafte, koje nastavljaju rasti kao posljedica promjena u potražnji i geopolitičke nestabilnosti, imale su značajan utjecaj na inflaciju u Europskoj uniji. Ovo iznenadno povećanje cijena potaknulo je inflaciju, vršeći pritisak na potrošače i poduzeća.
Europska monetarna i fiskalna politika imale su ulogu u održavanju stagflacije. Zapravo, Europska središnja banka (ECB) zadržala je iznimno niske kamatne stope i provela politiku kupnje imovine kako bi potaknula gospodarstvo tijekom pandemije. Međutim, te su politike doprinijele inflaciji, jer su povećale količinu novca u optjecaju, ali su, u isto vrijeme, neke europske zemlje provele restriktivne fiskalne politike za kontrolu javnog duga, smanjujući javnu potrošnju. Te su politike pojačale gospodarsku stagnaciju, stvarajući začarani krug s inflacijom.
Europska unija također se suočava sa strukturnim problemima koji su pridonijeli stagflaciji, a uključuju rigidno tržište rada, nisku produktivnost i pretjeranu birokraciju, što može omesti gospodarski rast i prilagodbu financijskim izazovima. Europska zajednica mora nastojati koordinirati svoje ekonomske politike na regionalnoj razini kako bi riješila problem stagflacije, uključujući veću koordinaciju fiskalnih i monetarnih politika među zemljama članicama. Kako bi odgovorili na nove izazove povezane sa stagnirajućom gospodarskom situacijom, europske politike mogle bi uključivati pojednostavljenje propisa, tehnološke inovacije i poboljšanje tržišta rada, s ciljanim fiskalnim politikama za poticanje gospodarskog rasta bez daljnjeg poticanja inflacije. ECB bi trebala usvojiti oprezniju monetarnu politiku, a to bi moglo dovesti do postupnog povećanja kamatnih stopa, kao što se već dogodilo posljednjih mjeseci, te revizije politike kupnje imovine.
Alessandro Fiorentino