Samo ime ECR potječe od Britanske konzervativne stranke. Takva organizacija se toliko promijenila proteklih godina da joj čak ni naziv nije “Konzervativna stranka”, već jednostavno “Konzervativci”. Kao da više ne postoji organizacija, već samo hrpa pojedinaca zajedno.
Njihova web stranica ne sadrži ništa o njihovoj povijesti. Jedno je fokusiranje na konkretne probleme čije rješavanje građani žele, a drugo je zaboravljanje prošlosti na koju treba biti ponosan.
Taj potpuni nedostatak korijena leži u njihovoj trenutnoj zamjeni za Laburističku stranku koja se, suočimo se s tim, doista osjeća ponosom na svoju socijalističku prošlost. Možda su evoluirali s Tonyjem Blairom da postanu “novi laburisti”, ali nedavno su za svog šefa odabrali Jeremyja Corbyna, s njegovim jakim ljevičarskim profilom. Lionel Shriver je predvidio da će birači torijevaca izabrati ekstremno ljevičarsku vladu kako bi kaznili sadašnju jer je previše ljevičarska.
Prilično je zapanjujuće da, nakon Lady Thatcher, Konzervativna stranka nije bila u stanju proizvesti čvrstog vođu: John Major pripadao je klasi koja je politički ubila vlastitog šefa; James Cameron izgubio je referendum o Brexitu; Theresa May to nije uspjela provesti i oprostila se u suzama pred nacijom; Boris Johnson lagao o zabavama tijekom Covida; Liz Truss trajala je manje od 2 mjeseca; a Rishi Sunak nije uspio pobijediti na svojim prvim izborima.
Zašto bi ljudi radije birali predstavnike s visokim poreznim instinktom? Ne zbog vlastitih zasluga, već zbog gubitka povjerenja i erozije koju su pretrpjeli konzervativci, koji su nedavno uhvaćeni kako se nedopušteno klade na to kada će premijer raspisati izbore, a neki od njih čak koriste i povlaštenu trgovinu. The Spectator navodi: “Došlo je do kolapsa bilo kakvog povjerenja u torijevce, jer oni izgledaju, i doista jesu, krajnji licemjeri”.
Usred ove degradacije, Nigel Farage osnovao je svoju Reformističku stranku u Velikoj Britaniji kako bi započeo drugo povijesno poglavlje nakon što je uspješno izveo svoju naciju iz Europske unije. Uspio je osporiti glasove desnog krila koji navodno pripadaju torijevcima, do te mjere da je Annunziata Rees-Mogg, sestra slavnog bivšeg parlamentarca iz North East Somerseta, javno izrazila svoje dvojbe između konzervativaca i Reform UK. Osim nade koju je Nigel mnogima predstavljao, glasači su teško birali između manjeg zla.
Nakon 1945., najgori rezultat za torijevce bio je 1997., sa samo 165 mjesta. Izborno istraživanje dalo im je 66 zajedničkih. Napokon je bilo 121, još uvijek najmanje u suvremenoj povijesti, ali dvostruko više od najavljene katastrofe. Liberalni demokrati su osvojili 121 izbornu jedinicu, od kojih su mnoge u klasičnim konzervativnim područjima. Sir Keir Starmer, vođa laburista, nije pobijedio na izborima, njegovi protivnici su ih izgubili; njegove ocjene su anketne, njegovi govori opskurni. Pred Engleskom, Škotskom, Walesom i Sjevernom Irskom su siva vremena.
Četrnaest godina torijevske vlade, druge najdulje od Drugog svjetskog rata, je prošlo. Liz Truss izgubila je svoje mjesto u South West Norfolku. Brexitom se nije upravljalo na pravi način kako bi bio uspješan za ljude i tvrtke. Rast je bio slab, plaće stagniraju; imigracija je porasla. Duhoviti kritičar tačerizma John Mortimer briljantno je to formulirao u svom hvaljenom romanu Titmuss Regained iz 1990.: “Moja pritužba ovoj konzervativnoj stranci je da ne uspijeva ništa sačuvati”. Kao posljedica toga, komentatori s pravom kažu da torijevce čeka dugo razdoblje u opoziciji.
Moglo je biti i gore. Možda to pokazuje da Konzervativna stranka, ili samo Konzervativci, imaju čvrstu poziciju jer, ipak, Ujedinjeno Kraljevstvo je konzervativna zemlja, koja više cijeni svoje stare običaje nego socijalističke eksperimente i demagogiju.
Izvor slike: Spectator