Subscribe
Posljednjih desetljeća svijet se transformirao rastućom digitalizacijom i globalizacijom podataka, a ova digitalna revolucija dovela je i do novih izazova u pogledu privatnosti i sigurnosti, posebno u međunarodnim prijenosima informacija.
Jedna od najznačajnijih rasprava posljednjih tjedana, na području privatnosti i nacionalne sigurnosti, jest ona koja se odnosi na prijenos osjetljivih računalnih podataka između Sjedinjenih Država i Europe, što je pitanje koje uključuje regulatorne, tehnološke i gospodarske aspekte. Prijenos podataka između Sjedinjenih Država i Europe odavno je reguliran Sporazumom o sigurnoj luci (Sporazum o privatnosti), ali je 2015. godine Sud Europske unije izjavio da ovaj sporazum ne jamči dovoljnu zaštitu osobnih podataka europskih građana u kontekstu programa nadzora PRISM u SAD-u. Kao rezultat toga, Sporazum o sigurnoj luci poništen je, što je otvorilo fazu nesigurnosti za poduzeća i korisnike koji razmjenjuju podatke između dvaju kontinenata.
Nakon toga uveden je sustav zaštite privatnosti, koji je trebao pružiti regulatorni okvir za siguran prijenos podataka između SAD-a i Europe, ali sustav zaštite privatnosti također je bio izložen kritikama, uglavnom zbog zabrinutosti u vezi s neselektivnim pristupom američkih sigurnosnih agencija osobnim podacima. Sud Europske unije također je u srpnju 2020. neizbježno poništio sustav zaštite privatnosti te se nakon tog nepoznatog odbijanja razvio prijenos podataka između trgovačkih društava u SAD-u i Europi, u nedostatku posebnog sporazuma, koristeći se alternativama alata, kao što su standardne ugovorne klauzule i obvezujuća korporativna pravila, kako bi se osigurala usklađenost s europskim zakonima u digitalnom području, kao što je Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR).
Mnogi su također istaknuli potrebu za pojačanom suradnjom između SAD-a i Europe kako bi se razvio novi regulatorni okvir koji se bavi pitanjima privatnosti i sigurnosti podataka, a u tu svrhu nekoliko organizacija radi na uspostavljanju novih sporazuma, poput mogućeg “Safe harbour 2.0” ili “Privacy Shield 2.0”, koji bi trebao riješiti nedostatke prethodnog sporazuma. Osim zabrinutosti u pogledu privatnosti i sigurnosti, prijenosi podataka između SAD-a i Europe također otvaraju pitanja suvereniteta nad podacima jer su mnoge europske zemlje postale sve opreznije u pogledu prijenosa podataka svojih građana izvan granica EU-a, strahujući da bi mogle podlijegati manje strogim stranim zakonima.
Kao odgovor na te zabrinutosti, neke europske zemlje donijele su politike “lokalizacije podataka”, koje zahtijevaju namjensku pohranu i upravljanje unutar nacionalnih granica. Taj je trend potaknuo rasprave o usklađenosti takvih politika s načelom otvorenog i globalnog interneta. Rasprava o prijenosu podataka između SAD-a i Europe jasno je pokazala potrebu za pronalaženjem održivog rješenja kojim se zaštita privatnosti i sigurnost podataka uravnotežuju sa slobodnim protokom informacija. Takvim rješenjem trebalo bi uzeti u obzir legitimne zabrinutosti obiju uključenih strana, poštujući pritom temeljna prava pojedinaca.
Moguća i valjana alternativa mogla bi se sastojati od pregovora o novom transatlantskom sporazumu kojim se izravno rješavaju kritike upućene protiv sigurne luke i sustava zaštite privatnosti, pružajući učinkovite mjere za jamčenje zaštite osobnih podataka, uz mehanizme provjere i odgovornost društava uključenih u njihov prijenos. Prijenos podataka između SAD-a i Europe složeno je i osjetljivo pitanje koje uključuje pravne, tehnološke i geopolitičke aspekte. Stvaranje stabilnog i čvrstog regulatornog okvira kojim se poštuju temeljna prava pojedinaca i promiču digitalne inovacije bit će ključno za osiguravanje budućnosti transatlantskog prijenosa podataka. U doba digitalne tranzicije kontrola podataka i njihov prijenos mogu postati ključno političko pitanje
The text was translated by an automatic system