Prijeteći sukobi u Europi i obavezna vojna služba

Nakon više od 22 mjeseca rat u Ukrajini više nije na naslovnicama, kako bi se reklo, niti zauzima cijele udarne televizijske informativne emisije. Čak i novi sukob u Izraelu – star samo nekoliko mjeseci – izaziva dalekosežne odjeke u dijelovima svijeta osim onih u kojima se dogodila tragedija. Ostale i druge nove napetosti, praćene sukobom ili ne, zaokupljaju – duže ili manje vremena – pozornost javnosti, čak i ako se odvijaju u dalekim kutovima zemaljske kugle. Rat u Ukrajini u udarnom terminu na nekoliko minuta zamijenila je nedavna najava Venezuele, države na južnoameričkom kopnu, da će pripojiti dio Engleske Gvajane, a na nekoliko minuta manje spektakularan “incident” na jugu Kinesko more, područje stalnih tinjajućih napetosti.

Najava venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura, kojeg neki svjetski mediji nazivaju “Putinovim prijateljem”, zasigurno će još neko vrijeme okupirati pozornost javnosti. Iza referenduma naroda Venezuele, koji je velikom većinom glasao za aneksiju dijela Gvajane, navodno stoje interesi teški milijardu dolara. Teritorij koji Maduro polaže za Venezuelu predstavlja preko 70% male zemlje engleskog govornog područja, koja je, čini se, izuzetno bogata naftom.

Kosovo, uvijek u sukobu

Ali vjerojatnije je da ćemo već iduće godine čuti za Srbiju i Kosovo. U svjetlu rata u Ukrajini, koji je gotovo zaokupio pozornost javnosti, nedavne napetosti prošle su gotovo nezapaženo. Međutim, najmanje četiri osobe ubijene su u takozvanim neredima u rujnu prošle godine na sjevernom Kosovu, a još tri na srpsko-mađarskoj granici. Napad srpskih paravojnih postrojbi na policijske snage u selu Banjska na sjeveru Kosova lako je mogao eskalirati, pogotovo jer su se Beograd i Priština naknadno međusobno optuživali za situaciju i njezinu moguću eskalaciju. S 4 500 vojnika NATO-a stacioniranih na Kosovu kroz mirovnu misiju KFOR-a, prijetnja od vojnog sukoba bila je stvarna, ali to se na sreću nije dogodilo. Istodobno, krvave bitke krajem prošle godine na granici Mađarske sa Srbijom između policijskih snaga i migranata koji pokušavaju na silu prijeći granicu u onome što je mađarski premijer Viktor Orban nazvao “graničnim ratom” opasan su signal da Zapadni Balkan još uvijek može biti europsko bure baruta. Granično područje između Srbije i Mađarske nalazi se na takozvanoj balkanskoj migracijskoj ruti prema zapadnoj Europi, koja vodi iz Turske u Grčku i Bugarsku, zatim dalje u sjevernu Makedoniju, Srbiju ili Bosnu.

Unatoč stalnoj panici da je globalizacija neizbježna pri izbijanju bilo kakvog oružanog sukoba, bezbroj napetosti sada, koje su se pojavile krajem 2023., mogle bi, paradoksalno, ublažiti svaki takav osjećaj. A argumenata bi bilo mnogo.

Sudbina rata u Ukrajini još nije odlučena, ali postoje znakovi da se podrška za njega, od strane glavnih saveznika kijevske vlade, “umorila”. Suočene s potrebom da se “pomogne” stabilizirati dva sukoba istovremeno, i SAD i europske države došle su “ponovno procijeniti” svoja obećanja financijske i vojne potpore. Osim toga, Europa još uvijek ima beskrajni problem Zapadnog Balkana, gdje napetosti, koje neprestano potiču različiti akteri, u svakom trenutku riskiraju da prerastu u oružani sukob.

Visoki troškovi rata u Ukrajini – za koji još nije ispostavljen konačni račun, ali prema nekim analizama već premašuju one u Afganistanu – stvorili su u Europi nevoljkost da nastavi bezuvjetnu podršku sukobu koji se čini još daleko od kraja . Štoviše, rat u Ukrajini ponovno je otvorio raspravu o pitanju ponovnog uvođenja obveznog služenja vojnog roka ili barem stvaranja rezerve dobrovoljaca u europskim državama koje su odustale nakon pada Berlinskog zida 1989. godine.

Dok vlada u Kijevu upućuje očajničke apele za pomoć, Europska unija je “obustavila” isplatu dodatnih 50 milijardi obećanih sredinom godine za potporu zemlji u sukobu s Ruskom Federacijom. A cijelo to vrijeme vlada Vladimira Volonskog postaje sve očajnija, jer ni vijesti iz inozemstva nisu najbolje. Kongres SAD-a najavio je da će 2023. godina završiti bez potvrđivanja potpore od preko 60 milijardi dolara za udio u Kijevu. Europska unija konačno je 1. veljače odlučila osloboditi 50 milijardi pomoći za četiri godine.

Čini se da je SAD, najvažniji saveznik Izraela, od listopada 2023. usmjerio više pozornosti na Bliski istok, čvrsto uvjeravajući svog partnera u svoju potporu. Štoviše, SAD je poslao svoj najveći nosač zrakoplova u Sredozemlje, spreman intervenirati ako situacija na Bliskom istoku eskalira. U isto vrijeme, Europska unija, glavni donator UN-ove agencije za palestinske izbjeglice, najavila je da će “preispitati” svoju financijsku potporu za njih samo nekoliko dana nakon krvavog napada Hamasa u Gazi početkom listopada. To je zato što dok su šefovi diplomacija EU-a jednoglasno osudili napad na Izrael, priznajući njegovo pravo na obranu, nisu postigli kompromis o nastavku velikodušne potpore za zaštitu palestinskog stanovništva. Drugim riječima, spriječiti masovnu nekontroliranu migraciju s ovog područja u zemlje zapadne Europe, posebice one na obali Sredozemnog mora.

Nakon mjeseci i mjeseci ekonomske krize, napada koji su rezultirali gubitkom života, čini se da europske države igraju na kartu opreza kada je riječ o upuštanju u sukobe koji su “kod kuće”. Jedan od dokaza za to je povećanje proračuna za obranu i poduzimanje koraka kako bi se osiguralo da, ako bude potrebno, imaju vojske koje se mogu boriti. Jedna od zemalja koja je poduzela takve mjere je Rumunjska, koja je uvela – nakon što su rasprave o tom pitanju trajale od početka ruske invazije na Ukrajinu – uvela dobrovoljačku vojsku.

Za razliku od drugih europskih zemalja koje su odlučile vratiti obvezni vojni rok, Rumunjska se odlučila za ovaj koncept kako bi “povećala količinu i kvalitetu mobilizacijske pričuve, koja je progresivno smanjena kao rezultat obustave obveznog vojnog roka u mirnodopski od 1. siječnja 2007. godine”, navodi se u obrazloženju uz nacrt zakona. Ideju o obvezi vojnog roka na služenje vojnog roka tadašnja je vlada kategorički odbacila, iako je tadašnji ministar obrane, socijaldemokrat Vasile Dâncu, spomenuo da je, prema rezultatima istraživanja iz 2011. godine, 60% stanovništva u dobi od 18 do 35 godina – odnosno vojnog obveznika – pristalo je na višemjesečnu vojnu obuku.

Danas ne samo muškarci – koji su do 2007. godine bili obveznici vojnog roka – već i žene, ako žele, mogu sudjelovati u kampanji za novačenje vojnih pričuvnika te nakon višemjesečne obuke čak dobiti i plaću, bez biti obvezan služiti aktivnu službu sličnu onoj u profesionalnoj vojsci.

U drugim europskim zemljama, iako su pokrenute, rasprave na tu temu tek treba da se materijaliziraju. Na primjer, vlada u Haagu razmatra povećanje broja vojske putem obveznog služenja vojnog roka, kao što su to učinile Švedska i Norveška od 2018. Obje su ih ponovno uvele tek nekoliko godina nakon ukidanja. Usput, od svih 29 članica EU-a u NATO-u plus Turska, samo šest ima obvezni vojni rok. Druga zemlja u kojoj se planira uvesti obavezni vojni rok je Francuska. Nakon što je predsjednik Emmanuel Macron 2019. uveo “univerzalnu nacionalnu službu” u kojoj sudjelovanje mladih nije bilo dobrovoljno, vlada razmatra da je učini obveznom za sve Francuze od 15 do 17 godina. S druge strane, Njemačka, koja je ukinula obveznu vojsku krajem 2011., još uvijek ima mogućnost povratka u nju ako Bundestag utvrdi hitnu potrebu za obranom zemlje, prema saveznom ustavu.

Fotografija: Pickpik.com