Subscribe
Dana 27. lipnja 2024. Europska komisija izdala je izvješće i radni dokument osoblja o provedbi Direktive 2010/13/EU, poznate i kao Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama (AMSD). Konkretno, izvješće analizira u kojoj se mjeri europska djela promiču putem audiovizualnih medijskih usluga. Izvješće ne pokriva samo situaciju u dvadeset i sedam država članica, već i na Islandu, Lihtenštajnu i Norveškoj, zemljama koje pripadaju Europskom udruženju slobodne trgovine (EFTA) i Europskom gospodarskom prostoru (EEA). Izvješće koristi podatke koje je omogućio Europski audiovizualni opservatorij pri Vijeću Europe. AMSD je izmijenjen Direktivom (EU) 2018/1808, koja pojačava pravila o promicanju europskih djela audiovizualnim medijskim uslugama. Takva se pravila mogu podijeliti u dvije kategorije: obveze kvota i isticanja, s jedne strane, i obveze financijskih ulaganja, s druge strane. Članak 13. izmijenjenog AMSD-a obvezuje države članice da osiguraju da pružatelji medijskih usluga audiovizualnih medijskih usluga na zahtjev – pružatelji video-na-zahtjev (VOD) – pod svojom jurisdikcijom osiguraju najmanje 30% udjela europskih djela u svojim katalozima i osigurati istaknutost tih djela. S druge strane, od država članica EU-a očekuje se da nametnu financijske doprinose pružateljima VOD-a kako bi promicale proizvodnju europskih djela, uključujući putem izravnih ulaganja u sadržaj i/ili doprinosa nacionalnim fondovima. Tradicionalni pružatelji usluga linearnog (emitiranja) također imaju svoje obveze promicanja europskog rada prema člancima 16. i 17. AMSD-a. Radio-televizijske kuće moraju rezervirati za europska djela većinu svog vremena emitiranja, isključujući vrijeme dodijeljeno vijestima, sportskim događajima, igrama, oglašavanju, uslugama teleteksta i teletrgovini. Također trebaju rezervirati najmanje 10% svog vremena prijenosa ili svog programskog budžeta za nezavisna europska djela. Obvezni pružatelji usluga ne moraju biti samo oni s poslovnim nastanom pod jurisdikcijom države članice, već to također može nametnuti obveze pružateljima koji ciljaju publiku na njihovom teritoriju, čak i ako imaju poslovni nastan u drugoj državi članici. Što se tiče SVOD usluga, izvješće je pokazalo da su njihovi prihodi koji dolaze iz EU-a porasli sa 6,7 milijardi eura u 2019. na 11,7 milijardi u 2021. (porast od 43%). Ukupni broj VOD usluga koje su operativne u jurisdikcijama zemalja EU-a i EGP-a, EFTA-e također je porastao s 1030 u 2019. na 1984 u 2021. (povećanje od 93%). Države članice izvijestile su da je prosječni udio europskih radova na VOD uslugama varirao između 63-64% u razdoblju 2020.-2021.; to je znatno više od njihovog prosjeka od 42-63% koji odgovara razdoblju 2015.-2019. Međutim, Europska komisija iznosi manje optimistične podatke, naime prosječan udio europskih radova na VOD uslugama od 36% za 2021. i 35% za 2023. Što se tiče linearnih usluga, ukupni broj TV kanala blago je smanjen s 4657 u 2019. EU – uključujući u to vrijeme UK – na 4483 u 2021. (smanjenje od 4%). Sve države članice zapravo zahtijevaju od nakladnika da rezerviraju većinu svog vremena emitiranja za europska djela, a neke države članice zahtijevaju veći udio ili za javne nakladnike ili za sve nakladnike.
Zapravo, prosječni udio europskih radova na linearnim uslugama – 68 % 2020. i 69 % 2021. – bio je daleko iznad obveznog većinskog udjela, prema izvješćima država članica. To ukazuje na pad u odnosu na 2019. (72,6%). Štoviše, analiza u studiji sugerira da je udio europskih djela (38%) znatno ispod udjela europskih djela koje u prosjeku prijavljuju države članice. Sedam država članica nametnulo je obveze financijskog doprinosa za prekogranične pružatelje VOD usluga i dvije za prekogranične pružatelje linearnih usluga. Naposljetku, što se tiče djela neovisnih producenata, prosjek je bio 40,6% u 2020. i 41,4% u 2021., prema podacima koje su dostavile države članice. Međutim, prema Europskoj komisiji, bio je manji od 3%, što je dramatična razlika između nacionalnih podataka i izvješća Bruxellesa. Kao zaključak, mogli bismo tvrditi da bi europska djela trebala biti u mogućnosti postići uspjeh temeljen na kvaliteti, a ne na subvencijama. Pravna zaštita samo dokazuje relativnu učinkovitost; izbor građana je ultimativni dokaz kulturnog interesa.
Izvor slike: Europska komisija