Subscribe
Thatcherini kritičari kažu da je bila u krivu, ili da je imala sreće, ili da je nebitna. Ali griješe…
Vjerojatno je samo pitanje vremena kada će ljevičarska galama o otkazivanju doći do Margaret Thatcher, ili možda već jest. No, njezin dugogodišnji govornik, savjetnik i osobni prijatelj, John O’Sullivan, dao je elokventan, promišljen i uvjerljiv prikaz njezinih postignuća i povijesne uloge na godišnjoj večeri Margaret Thatcher, koju je 23. rujna ove godine u Lisabonu održao briselski trust mozgova New Direction koji je Thatcher osnovala 2009. Bilo je zadovoljstvo biti prisutan.
O’Sullivan je podsjetio publiku na strašnu situaciju u kojoj se Velika Britanija našla 1979. godine kada je Thatcher došla na vlast. Gospodarstvo je stagniralo, a Britanci kao da su izgubili vjeru u sebe. Njihova je zemlja u propadanju, bolesni čovjek Europe. Tada je stigao Thatcherizam, kombinacija zdrave ekonomije i domoljublja, koji je istodobno podržavao jaku, ali ograničenu državu i konkurentno tržište koje nudi poticaj za naporan rad, inovacije i poduzetništvo. Thatcher je ne samo oživjela ekonomiju, nego je i vratila Veliku Britaniju, porazivši dva ružna neprijatelja, vojnu diktaturu u Argentini i militantno marksističko vodstvo rudara u Engleskoj i Walesu. Međutim, njezini neprijatelji nisu bili nesretni argentinski vojnici ili obični rudari od kojih su se mnogi protivili ilegalnim militantnim akcijama koje su organizirali marksisti (i dijelom financirani od strane Rusije).
O’Sullivan je identificirao i odgovorio na tri skupine Thatcherinih kritičara. Prvi je jednostavno smatrao da je njezina politika propala jer nije postigla svoje navedene ekonomske ciljeve. I sam sam se bavio tom kritikom negdje drugdje i pokazao da je pogrešno shvaćen. Thatcher je postavila temelje za dugo razdoblje gospodarskog rasta koji je oživio britansku ekonomiju. Razbila je čaroliju neo-Luddita koji su pokušavali spriječiti inovacije koje štede radnu snagu i neo-keynezijanaca koji su mislili da se problemi mogu riješiti bacanjem novca na njih.
Druga grupa, rekao je O’Sullivan, je 1970-ih i 1980-ih odbacila Thatcher kao ‘vulgarnu’ i ‘nižu srednju klasu’, ali sada kažu da je ona bila samo tipična torijevska političarka koja je slučajno bila u blizini kad su uslijedile velike promjene mjesto u svjetskoj ekonomiji. Samo je jahala na valu, da tako kažem. Ali griješili su tada, a griješe i sada. Thatcher zasigurno nije bila tipični visoki torijevac. Bila je uvjerena političarka koja je morala zaslužiti svaku od svojih brojnih pobjeda. Nije uopće bilo unaprijed da će Velika Britanija, u sprezi s Reaganovom Amerikom, povesti Slobodni svijet da porazi komunizam i uvelike proširi ekonomsku slobodu.
Treća skupina kritičara, prema O’Sullivanu, bili su sentimentalni Torijevci koji prepoznaju Thatcherinu hrabrost i odlučnost, ali koji tvrde da je vođa s manje podjela mogao postići iste rezultate, a da se sva previranja nisu dogodila u Thatcherinu razjedinjenom kraljevstvu. Bila je veličanstvena, ali je li doista potrebna? O’Sullivan odbacuje ovu kritiku kao i druge dvije. Kada je Thatcher došla na vlast, Ujedinjeno Kraljevstvo je bilo usred teške krize. Trebalo je ukinuti privilegije i restriktivne prakse, poduzeti nepopularne mjere, zadržati ograničenja. Čista je samozavaravanje, kaže O’Sullivan, misliti da se to moglo učiniti bez napora.
O’Sullivan zaključuje: ‘Dakle, niti jedna od tri glavne kritike ekonomskog naslijeđa Thatcher koje sam izdvojio – naime, da nije uspjela; da ona zapravo nije bila važna; da je mogla pobijediti s mnogo manje Sturm und Drang – čekaj vodu.’ No dodaje da je možda najveći značaj Thatcher u tome što nije samo podržavala ‘snažne vrline’ kao što su naporan rad, štedljivost, razboritost, marljivost, trijeznost i samokontrola, već i to što ih je sama inkarnirala. Kao što je jednom rekao metodistički propovjednik John Wesley, miljenik Thatcher: ‘Zaradite sve što možete; spasi sve što možeš; daj sve što možeš.’
The text was translated by an automatic system