Rat, razaranje, izbjeglice – posao kao i obično u naše vrijeme

Prije nešto više od deset godina milijuni Sirijaca bježali su iz svojih domova kako bi izbjegli brutalni sukob koji je trebao bjesniti više od desetljeća, što je rezultiralo raširenim uništenjem i dubokom humanitarnom krizom. U njemu je sudjelovalo više frakcija, uključujući sirijsku vladu, razne oporbene skupine, kao i međunarodne aktere, a njezini učinci odjeknuli su diljem Bliskog istoka i Europe, što je izazvalo migracijsku krizu i aktualne političke i humanitarne izazove. Većina izbjeglica nije se vratila svojim domovima, do danas.

Prije nešto više od 600 dana, baš kad se svijet počeo oporavljati od pandemije Covid-19 koja je poharala čitava gospodarstva, zatvorila tvrtke i odnijela milijune života, budili smo se ujutro 24. veljače^th 2022. na govor diktatora koji brblja o povijesnim događajima koji se nikada nisu dogodili i nepostojećim prijetnjama svojoj zemlji dok su se njegovi tenkovi kotrljali preko granice sa susjednom zemljom u onome što je trebao postati najveći oružani sukob koji je Europa vidjela desetljećima.

Prije nešto više od 10 dana ponovno smo se budili, u toplo jesensko jutro, na zastrašujuće slike mladih ljudi koji bježe glavom bez obzira, obitelji koje su zaklane u svojim domovima i žena koje je oteo Hamas, u onome što je trebalo postati najkrvaviji dan u povijesti Izraela.

Ako su prethodni odlomci bili početak knjige fikcije, moglo bi se sa sigurnošću pretpostaviti da je to zastrašujuće. Ali nisu. Oni su samo kratak opis malog dijela stvarnosti koji nas okružuje, iz dana u dan, nešto na što, koliko god to čudno izgledalo, navikavamo i brzo postaje posao kao i obično.

Sirijska izbjeglička kriza monumentalna je i dugotrajna humanitarna katastrofa koja je posljedica razornog građanskog rata koji hara Sirijom od njezina izbijanja 2011. Do danas je uzrokovala raseljavanje više od 13 milijuna ljudi, pri čemu je više od 6,7 milijuna interno raseljeno unutar granica Sirije, a još 5,7 milijuna potražilo je utočište u susjednim zemljama na Bliskom istoku. Turska je primila najveći broj sirijskih izbjeglica, s više od 3,6 milijuna, dok su Jordan i Libanon apsorbirali oko 670.000, odnosno 1,5 milijuna, opterećujući svoje resurse i infrastrukturu.

Osim toga, sirijska izbjeglička kriza snažno je utjecala na Europu, gdje je znatan broj Sirijaca krenuo na podmukla putovanja kako bi zatražio azil. U Europu je 2015. stiglo više od milijun migranata i izbjeglica, a znatan dio potječe iz Sirije. Taj porast migracija potaknuo je rasprave o imigracijskim politikama, nadzoru granica i upravljanju humanitarnim odgovorom. Europske zemlje primijenile su različite pristupe za rješavanje krize, pri čemu su neke ponudile utočište, a druge pooštrile graničnu sigurnost.

Sukob između Ukrajine i Rusije rezultirao je značajnom i aktualnom krizom raseljavanja, a oko šest milijuna ukrajinskih izbjeglica bilo je prisiljeno napustiti svoje domove, od kojih se većina sklonila u europske zemlje. Ovaj zapanjujući broj naglašava trajni ljudski danak sukoba, jer su nebrojene obitelji iskorijenjene, njihovi životi poremećeni, a njihove zajednice razbijene.. Ukrajinska izbjeglička kriza predstavljala je goleme izazove i za raseljene i za nacije koje ih primaju, od pružanja skloništa i osnovnih usluga do rješavanja dugoročnih izgleda pogođenih i teške, ako ne i nemoguće zadaće njihova integracije u krhka gospodarstva, koja se još uvijek smanjuju od pandemije.

Prema Afričkom centru za strateške studije, broj prisilno raseljenih Afrikanaca, uključujući interno raseljene osobe, izbjeglice i tražitelje azila, porastao je na oko 40,4 milijuna, što je više nego udvostručenje od 2016. Da to stavimo u perspektivu, ova brojka nadmašuje populacije cijelih zemalja kao što su Angola, Gana ili Maroko. Značajno je da je značajna većina, više od 77 posto, interno raseljena unutar svojih matičnih zemalja. Od onih koji napuste svoje nacije, oko 96 posto ostaje unutar Afrike, često putem legalnih kanala kao što su preseljenje ili obrazovne vize. Ovaj alarmantan trend prisilnog raseljavanja u Africi usko je povezan sa sukobom, a 14 od 15 afričkih zemalja generira najveći broj prisilno raseljenih osoba koje su trenutno upletene u sukob. Nadalje, 12 od tih 15 zemalja pokazuje autoritarne tendencije, naglašavajući da represivno upravljanje služi i kao izravan uzrok, kroz represiju, i neizravni katalizator, kroz sukob, za eskalaciju krize prisilnog raseljavanja na kontinentu.

Još^{od napada na} Izrael 6. listopada, Svijet zadržava dah u očekivanju reakcije koja dolazi. Ono što će zasigurno biti oštra reakcija Izraela najvjerojatnije će uključivati invaziju na Pojas Gaze koja bi vrlo lako mogla rezultirati pojačanim previranjima i na Zapadnoj obali. Procijenjeno palestinsko stanovništvo koje živi na okupiranim područjima je preko 5 milijuna, s oko 2,3 milijuna koji žive u Gazi, a ostatak na Zapadnoj obali. Razmislimo na trenutak što bi se trebalo dogoditi tim ljudima nakon što se Pojas Gaze pretvori u ruševine, što će najvjerojatnije i biti. Jedini izlaz iz Gaze je morem ili kopnom, kroz Egipat ili Izrael. Budući da je malo vjerojatno da će Izrael dopustiti Palestincima prelazak u njihovu zemlju, može biti sigurno pretpostaviti da će većina prijeći u Egipat što će izazvati napetosti između arapske nacije i Izraela, kao i opteretiti resurse i infrastrukturu zemlje. Možemo očekivati da će barem dio izbjeglica krenuti putem mora, povećavajući broj migranata u Europi, ako imaju puno sreće, ili migranata koji umru na moru tijekom pokušaja. Povrh toga, moguće je da će druge zemlje s muslimanskom većinom, koje suosjećaju s palestinskim ciljem poput Libanona, Sirije, Irana, a možda i diplomatskim sredstvima, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar i Bahrein na ovaj ili onaj način biti uvučene u aferu.

Bliski istok je već topljenje različitih interesa koje čine bogate naftne nacije i ratom razorene. Propale države mnogo su puta sigurna utočišta za terorističke aktivnosti, dok su slabe vlade koje ne mogu pružiti odgovarajuće vodstvo, često korumpirane i nemoćne da se brinu o potrebama ljudi koje bi trebale predstavljati. Vidjeli smo normalizaciju odnosa između Izraela i nekoliko arapskih naroda u posljednjih nekoliko godina kroz Abrahamov sporazum, ali tragedija se dogodila upravo kada se optimizam počeo ukorijeniti u regiji. Čovjek se ne može ne zapitati je li to samo slučajnost ili je pri ruci neka prljava igra. Bez obzira na odgovor na ovo pitanje, gotovo je sigurno da se pripremamo za dulje razdoblje nestabilnosti na Bliskom istoku.

Unatoč brojkama i raspravama o politikama, važno je zapamtiti da su u središtu svake izbjegličke krize pojedinačne priče milijuna ljudi koji su doživjeli raseljavanje, gubitak i traumu. Bilo da su Sirijci, Ukrajinci, Sudanci, Nigerijci, Palestinci ili bilo koje druge nacionalnosti ili etničke pripadnosti, njihova otpornost i odlučnost pred nedaćama svjedoče o ljudskom duhu. Te krize naglašavaju hitnu potrebu za međunarodnom suradnjom, humanitarnom potporom i diplomatskim naporima kako bi se ne samo odgovorilo na neposredne potrebe izbjeglica, već i radilo na mirnom rješavanju sukoba koji nas muče i kako bi se tim raseljenim osobama omogućilo da obnove svoje živote i vrate se u stabilnu domovinu.