Subscribe
Španjolska trgovačka tvrtka “European Super League Company, SL” (u daljnjem tekstu, Super liga) tužila je Međunarodnu nogometnu federaciju (FIFA) i Uniju europskih nogometnih asocijacija (UEFA) pred Trgovačkim sudom u Madridu, Španjolska. Prema prvima, potonja udruženja krše članke antimonopolskog ugovora Europske unije.
Pravni sukob je prilično jednostavan za razumjeti: Superliga želi organizirati natjecanje na visokoj razini među vrhunskim europskim nogometnim klubovima, ali i FIFA i UEFA tvrde da je, prema njihovim statutima i propisima koji su na snazi, njihova suglasnost neophodna da se takva nova liga provede.
Osnivači projekta Super lige su prvoligaški profesionalni klubovi u Španjolskoj, Italiji i Ujedinjenom Kraljevstvu, iako bi ostali mogli biti primljeni u kasnijoj fazi. Početni trošak operacije zahtijeva financijski zajam koji dolazi od JP Morgana, čiji se potpis i učinak zadržavaju sve dok FIFA i UEFA ne daju svoj pristanak ili dok ih sudac ne obveže dati, zbog čega je pokrenut pravni postupak u Madridu.
Španjolski sudac može i doista treba izravno primijeniti primarno pravo Europske unije, ali je prije donošenja odluke radije podnio predsudsko pitanje Sudu Europske unije 11. svibnja 2021.
Dana 21. prosinca 2023. Sud EU-a objavio je svoju presudu kojom se temeljno proglašava zloporaba dominantnog položaja u ime FIFA-e i UEFA-e. Ovo bi se moglo smatrati podcjenjivanjem, budući da oba saveza zapravo imaju monopol u profesionalnom međunarodnom i europskom nogometu.
Nogomet je, kao sport, prije svega društveni pothvat koji promiče vrlinu, požrtvovnost, samousavršavanje i timski rad prema legitimnoj potrazi za časnim ciljem. Ovdje se jedino može prepoznati postojanje tisuća sportskih udruga koje, iako neprofesionalne prirode, zaslužuju najveću javnu podršku.
Ali profesionalni sport također ima vrlo relevantan ekonomski element, uključujući medijska prava povezana s raznim natjecanjima. FIFA i UEFA posjeduju ekskluzivnost tih medijskih prava te ujedno organiziraju i kontroliraju profesionalni nogomet na europskoj i međunarodnoj razini. To stvara jasan rizik za sukob interesa velikih razmjera.
Stručnjak za sportska prava ustvrdio je da bi FIFA i UEFA mogle zadržati ekskluzivitet u pravima, ali bi u tom slučaju trebale biti “odvojene” od diktiranja statutarnih pravila. To je slično onome što je učinjeno u prošlosti za sektore poput energetike ili telekomunikacija.
Neki drugi akademici tvrdili su da Europski sud ima potencijal postati “ustavni pas čuvar unutar lex sportiva “. Ne bismo smjeli ići tako daleko: izvan antimonopolskog zakona, nadležnost Europske unije nad sportom samo je potporne prirode, a nacionalna politika država članica na prvom je mjestu.
Prof. Villanueva iz Groningena podsjeća čitatelje na zahtjev za transparentnim i objektivnim postupcima koji prate pravila vladajućih tijela, kao što su FIFA i UEFA. U usporedbi s razdvajanjem, ovo se čini kao slaba i potencijalno neučinkovita strategija, s obzirom na silnu moć oba nogometna saveza.
Prof. Lindholm iz Umeåa kritizira neke dvosmislenosti u ime Suda pravde Europske unije i upozorava na eventualne pretjerane regulacije, koje bi mogle dovesti do dalekosežnih posljedica, daleko izvan problema koji su prvi opravdavali reformske mjere.
Manchesterska odvjetnička tvrtka Mills & Reeve naglašava globalni učinak koji primjena zakona EU-a može imati u području nogometa kroz transfere igrača između klubova. Opet, to ne sprječava činjenicu da države članice ostaju suverene organizirati sport onako kako smatraju prikladnim za vlastito stanovništvo.
Prof. Weatherill s Oxforda predlaže mogućnost zakonodavnih mjera na razini EU, unatoč činjenici da prepoznaje važan učinak na stav i buduće ponašanje UEFA-e nakon presude Luksemburškog suda.
Prof. Agafonova iz Züricha podržava srednji pristup između FIFA-ine i UEFA-ine ekskluzivnosti, s jedne strane, i novih projekata koji bi mogli zavrijediti, s druge strane. Ovome bismo mogli dodati važnost jamčenja opstanka profesionalnih klubova koji ne bi mogli biti dio Super lige. Zapravo, ne smije se zaboraviti da Sud EU-a nije donio presudu kojom potvrđuje odobrenje projekta Superlige, još uvijek se čeka sudska odluka u Španjolskoj.
Prof. Borja Garcia iz Loughborougha fokusira se na mehanizme odgovornosti, podsjećajući da sportski savezi moraju proizvesti poštena pravila protiv natjecanja. Iako prepoznajemo ove točke, stvarnu autonomiju nacionalnih sportskih saveza uvelike smanjuje UEFA, entitet s transnacionalnim karakterom prilično nejasne prirode.
Daljnji akademici iz Edge Hilla tvrde da, unatoč onome što je gore rečeno o međunarodnoj dimenziji transfera, nogomet još uvijek može biti obdaren relevantnim nacionalnim karakterom. S druge strane, prof. O’Leary s istog sveučilišta ističe mogućnosti kolektivnog pregovaranja u sportu.
Profesor van der Burg iz Twentea ukazuje na mogućnost da UEFA uspije u srednjoročnom razdoblju oko Superlige, na primjer modificirajući Ligu prvaka u korist vrhunskih klubova. Pristup nacionalne politike trebao bi kompenzirati stalnu moć UEFA-e da štiti sve druge klubove.
Konačno, prof. Zglinski s London School of Economics podupire europski sportski akt kao oblik političke volje da se postavi smjer i uspostavi jasan regulatorni kontekst. Prema konzervativnoj agendi, politička volja za postizanjem općeg dobra je legitimna, ali načelo supsidijarnosti zahtijeva pristup na najnižoj mogućoj teritorijalnoj razini, a ne iz Bruxellesa.
Izvor slike: Goal.com