Subscribe
Povijest nam nudi mnogo primjera koliko daleko može ići totalitarna cenzura. Međutim, ništa nije odvažnije od događaja koji su se dogodili u nacističkoj Njemačkoj. Ako je komunistički blok koristio niz birokratskih mjera kako bi polako ugušio književnost i tisak koje je smatrao “opasnima”, Hitlerovi adepti i pomoćnici odlučili su primijeniti cenzuru kroz obilan spektakl. Ovo je necenzurirana priča o spaljivanju knjiga 1933. godine.
Uvod
Ono što se na njemačkom često naziva “Bücherverbrennung” započelo je pažljivo orkestriranom kampanjom Nacističke stranke da očisti njemačko društvo od književnosti koja se smatra “nenjemačkom” ili suprotnom nacističkoj ideologiji. Događaji koji su doveli do spaljivanja knjiga potaknuti su usponom Adolfa Hitlera i Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke (NSDAP) na vlast u Njemačkoj.
Nacistička stranka, nakon preuzimanja kontrole nad njemačkom vladom u siječnju 1933., nije gubila vrijeme na provedbu svog programa cenzure i kulturnog pročišćavanja. Jedan od prvih koraka koje je režim poduzeo bilo je osnivanje Ministarstva javnog prosvjetljenja i propagande Reicha, na čelu s Josephom Goebbelsom. Ovo je ministarstvo imalo središnju ulogu u oblikovanju javnog mnijenja i širenju nacističke propagande, uključujući demonizaciju određenih knjiga i autora.
U veljači 1933. dogodio se požar u Reichstagu, događaj koji su nacisti iskoristili da razbiju političko neslaganje i dodatno učvrste svoju moć. Za požar su okrivljeni komunisti, a nakon njega nacisti su se poslužili izlikom zaštite nacionalne sigurnosti kako bi potisnuli oporbene stranke, sindikate i neovisne medije.
U ožujku 1933., samo dva mjeseca nakon što je Hitler postao kancelar, Nacistička stranka organizirala je bojkot tvrtki, stručnjaka i intelektualaca u vlasništvu Židova širom zemlje. Ovaj bojkot, zajedno s uklanjanjem židovskih pojedinaca s položaja utjecaja i autoriteta, postavio je pozornicu za eskalaciju progona Židova u Njemačkoj.
Bücherverbrennung
Stvarno spaljivanje knjiga dogodilo se u noći 10. svibnja 1933. u gradovima diljem Njemačke. Spaljivanjima su prethodili huškački govori i propagandne kampanje osmišljene da potaknu javno raspoloženje protiv ciljanih knjiga i autora. Nacističke studentske organizacije, pod vodstvom Njemačke studentske unije (Deutsche Studentenschaft), imale su vodeću ulogu u organiziranju i izvršenju spaljivanja.
U Berlinu je knjiga spaljena na Opernplatzu (sada Bebelplatz), u blizini Berlinskog sveučilišta. Tisuće knjiga bile su nagomilane visoko na improviziranoj lomači, dok su nacistički dužnosnici i studenti držali vatrene govore veličajući vrline nacističke ideologije i osuđujući “nenjemačku” književnost. Među zapaljenim knjigama bila su djela židovskih autora, političkih disidenata, socijalista, komunista i zagovornika demokracije.
Spaljivanje knjiga bilo je zamišljeno kao javni spektakl, osmišljen kako bi se zastrašili i ušutkali glasovi koji se ne slažu dok se demonstrira moć i autoritet režima. Bili su prožeti snažnom simbolikom, prikazujući naciste kao čuvare njemačke kulture i morala. Prizor knjiga koje su izgorjele u plamenu poslužio je kao oštro upozorenje onima koji su se usudili suprotstaviti nacističkoj ideologiji.
Nakon spaljivanja knjiga, cenzura u Njemačkoj se pojačala, a nacisti su vršili sve veću kontrolu nad protokom informacija i ideja. Knjižnice su očišćene od “nepoželjnih” knjiga, a izdavači su bili prisiljeni pridržavati se nacističkih standarda prihvatljivosti. Intelektualna sloboda bila je ozbiljno ograničena, a glasovi protivljenja sustavno su ušutkavani.
Nacistička spaljivanja knjiga 1933. označila su mračno poglavlje u njemačkoj povijesti, simbolizirajući potiskivanje slobodne misli i nametanje totalitarne vladavine. Oni služe kao jeziv podsjetnik na opasnosti cenzure i krhkost intelektualne slobode.
Tko su se najviše “zapalili” autori?
Na vrhu popisa omraženih knjiga nacističkog režima bio je “Komunistički manifest”. Ovo temeljno djelo, koje su napisali Marx i Engels 1848., izložilo je načela komunizma i pozvalo na rušenje kapitalističkih sustava. Nacistički je režim na komunizam gledao kao na izravnu prijetnju svojoj viziji rasno čiste i autoritarne države. Bojali su se mogućnosti da marksističke ideje potaknu opoziciju i mobiliziraju radničku klasu protiv njihove vladavine. Ciljajući “Komunistički manifest”, nacisti su nastojali iskorijeniti svaki izazov njihovoj hegemoniji i učvrstiti svoju moć.
Knjige židovskih pisaca izdvojene su za osudu i uništenje. Među ciljanim autorima bile su poznate ličnosti poput Franza Kafke, Sigmunda Freuda i Heinricha Heinea. Nacisti su na židovsku književnost gledali kao na prijetnju njihovoj rasnoj čistoći i nastojali su izbrisati židovski kulturni utjecaj iz njemačkog društva. Spaljivanjem knjiga židovskih autora nacisti su htjeli izbrisati svoje glasove iz povijesti i ovjekovječiti svoju genocidnu ideologiju.
Knjige koje su otvoreno kritizirale nacistički režim ili podržavale alternativne političke ideologije također su bile među najomraženijim od strane nacista. Radovi političkih disidenata, socijalista i komunista smatrani su subverzivnim i bili su meta cenzure i potiskivanja. Pisci poput Bertolta Brechta, Thomasa Manna i Ericha Marije Remarquea suočili su se s progonom zbog svog protivljenja režimu i otvorenog kritiziranja nacističke politike. Nacisti su te glasove protivljenja vidjeli kao prijetnju svojoj vlasti i nastojali su ih ušutkati zastrašivanjem, zatvaranjem i progonstvom.
Nadalje, agresivna ekspanzionistička politika i militaristički etos nacističkog režima naveli su ih da preziru književnost koja promiče pacifizam i internacionalizam. Knjige koje su zagovarale mir, razoružanje i suradnju među narodima smatrale su se potkopavanjem militarističke agende režima i slabljenjem njemačke odlučnosti. Autori kao što su HG Wells, Bertha von Suttner i Romain Rolland bili su na meti zbog svojih pacifističkih spisa, koje su nacisti vidjeli kao prijetnju svojim naporima da izgrade moćnu, militariziranu državu.
Posebna vrsta mržnje prema Magnusu Hirschfeldu
Magnus Hirschfeld bio je istaknuti njemačko-židovski liječnik i seksolog koji se zalagao za prava seksualnih manjina i proveo revolucionarna istraživanja ljudske seksualnosti. Bio je osnivač Instituta za seksualne znanosti u Berlinu, koji je služio kao centar za istraživanje i zagovaranje pitanja vezanih uz seksualnost i rodni identitet. Također se vjeruje da je on prvi liječnik koji je u potpunosti izveo operaciju promjene spola.
Nacistički režim, sa svojim strogo definiranim rodnim ulogama i naglaskom na tradicionalnim obiteljskim vrijednostima, gledao je na Hirschfeldov rad kao na izravnu prijetnju njihovoj viziji rasno čiste i moćne Njemačke. Radovi s Hirschfeldovog Instituta za seksualne znanosti bili su među onima koji su spaljeni. Nacisti su Hirschfeldovo istraživanje seksualnosti smatrali degenerativnim i subverzivnim te su nastojali iskorijeniti njegov utjecaj iz njemačkog društva.
Osim Hirschfeldovog rada, nacisti su ciljali i na samog Hirschfelda. Bio je prisiljen pobjeći iz Njemačke 1933. godine kako bi izbjegao progon, da bi konačno potražio utočište u egzilu u Francuskoj i kasnije u Sjedinjenim Državama. Institut za seksualne znanosti opljačkali su i uništili nacisti, zajedno s nebrojenim drugim institucijama i organizacijama koje su predstavljale različitost pogleda i političkih ideologija u njemačkom društvu.
Okus vlastitog lijeka
Nakon savezničke pobjede nad nacistima 1945., Berlin je svjedočio novoj fazi onoga što se nazivalo “književnim čišćenjem”. Ovaj put, međutim, fokus je bio na uklanjanju nacističke propagande i ideologije iz kulturnog krajolika.
TIME je u članku objavljenom 17. prosinca zabilježio da to “nije baš poput Goebbelsovog spaljivanja knjiga… ali ipak je bilo sasvim slično.”
Situacija nije dugo potrajala, budući da je američka vlada vrlo brzo shvatila da bi se takav pristup mogao izroditi u PR problem i saveznike prikazati sličnim svojim bivšim neprijateljima. Naređeno je da se nacistička literatura tiho ukloni iz javnosti i sustavno zabrani.