Rusija zatvara Memorijal

Čini se da Putin pokušava izbrisati autentične glasove iz prošlosti…

Platforma europskog sjećanja i savjesti donijela je 5. siječnja 2022. sljedeću rezoluciju:

Dana 28. prosinca 2021. Vrhovni sud Ruske Federacije odlučio je ugasiti rusku međunarodnu memorijalnu organizaciju. Uz ranije optužbe za kršenje zakona o ‘stranom agentu’, tužitelj je optužio Memorial za ‘kreiranje lažne slike o Sovjetskom Savezu kao terorističkoj državi’, klevetu sjećanja na Veliki Domovinski rat i pokušaj rehabilitirati nacističke zločince. Platforma europskog pamćenja i savjesti osuđuje likvidaciju Memorijala u Rusiji. Organizacija Memorijal je tijekom više od 30 godina podizala svijest o povijesti totalitarnog režima u Sovjetskom Savezu, kao i drugih komunističkih režima, izgrađenih na sovjetskom primjeru i uz sovjetsku potporu. Napori Memorijala u očuvanju sjećanja na žrtve komunističkih zločina poznati su u cijelom svijetu. Teško je precijeniti njihov doprinos obnavljanju zaboravljene povijesti masovne represije kako u bivšem Sovjetskom Savezu tako iu inozemstvu. Osim toga, rad Memorijala u zaštiti ljudskih prava u suvremenoj Rusiji i drugim zemljama je neprocjenjiv. Platforma europskog sjećanja i savjesti poziva Europski parlament i Europsku komisiju da poduzmu mjere kako bi zajamčili nastavak rada organizacije Memorijal, ruskih povjesničara i boraca za ljudska prava u otkrivanju totalitarne komunističke prošlosti, kao i raznih oblika svoje naslijeđe u modernom svijetu. Pozivamo sve pojedince i organizacije koje se bave sjećanjem i sjećanjem te zaštitom ljudskih prava da se pridruže međunarodnoj kampanji solidarnosti sa Memorijalom.

Ovo je zabrinjavajući razvoj događaja. Sadašnja vlast u Rusiji pokušava izbrisati sjećanje na brojne žrtve komunizma. Sovjetski Savez je doista bio teroristička država. Boljševička revolucija 1917. bila je zločinački pothvat. Prema autoritativnoj crnoj knjizi komunizma , oko dvadeset milijuna ljudi ubili su sovjetski komunisti od boljševičke revolucije do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine. Razlika između autoritarnog carskog režima prije 1917. i totalitarnog boljševičkog režima bila je jedna u vrsti, a ne u stupnju. Između 1825. i 1917., ukupan broj ljudi osuđenih na smrt u Rusiji zbog svojih političkih uvjerenja bio je 6.360 od kojih je 3.932 pogubljeno, uglavnom nakon pobune 1905. godine. (U razdoblju od 1825. do 1905. godine bilo je samo 191 pogubljenje.) Ali boljševici su bili na vlasti tek četiri mjeseca kada je broj pogubljenja premašio broj iz cijelog carskog doba. Boljševički teror nije bio nastavak ruske tradicije, čak i ako su tako mislili ugledni znanstvenici poput profesora Richarda Pipesa. Bila je to logična posljedica uzaludnog pokušaja da se cjelokupno društvo rekonstruira prema marksističkim fantazijama. Takav pokušaj zahtijeva žrtvu svih onih skupina koje se ne uklapaju.

Staljin i Hitler bili su saveznici

Ruske vlasti rijetko govore o Drugom svjetskom ratu. Za njih je bitan ‘Veliki domovinski rat’ 1941-1945. No, treba naglasiti da su od kolovoza 1939. do lipnja 1941. Staljin i Hitler bili saveznici. Oni su između sebe podijelili srednju i istočnu Europu u Paktu o nenapadanju potpisanom u Moskvi 23. kolovoza 1939. godine. Upravo je taj pakt omogućio Hitlerov napad na Poljsku, a time i Drugi svjetski rat. Za stanovnike srednje i istočne Europe tada su se vodila dva rata: jedan između Velike Britanije i Francuske s jedne strane i Njemačke i Italije s druge strane, od 1939. do 1941., a drugi rat između Velike Britanije i Sovjetski Savez s jedne strane i Njemačka i njezini saveznici s druge strane od 1941. do 1945. godine. Bila je gorka ironija što su sovjetski suci sudjelovali u Nürnberškom suđenju bivšim nacističkim vođama 1946. jer su sovjetski vladari bili jednako okrutni i tlačiteljski kao i nacisti. Bili su krivi za iste ratne zločine i zločine protiv čovječnosti kao i nacisti. Međutim, razlika između naše percepcije komunizma i nacionalsocijalizma je u tome što se gotovo ne mogu pronaći fotografije ili filmovi o sovjetskim radnim logorima, dok je cijeli svijet bio šokiran onim što su saveznički vojnici vidjeli i snimili kada su ušli u nacističke logore na kraju rat. Opet, nikada nije bilo Nürnberškog suđenja komunističkim vođama, s dramatičnim otkrićima o njihovim zločinima.

Problem zla

U Braći Karamazovima Dostojevski je raspravljao o problemu zla. Ispričao je priču o umirovljenom generalu koji je malog dječaka kaznio za manju nezgodu tako što je na njega natjerao čopor pasa. Rastrgali su ga pred majčinim očima. Gotovo je nepodnošljiva pomisao da je general možda mnogo godina kasnije umro mirno u snu. Poruka Dostojevskog bila je da mora postojati Bog koji će nagraditi i kazniti. Možda moderni čovjek ne bi u potpunosti prihvatio to razmišljanje. Ali svakako Povijest može djelovati kao sudac, registrirajući i osuđujući zločine koji ostaju nekažnjeni u ovom životu. Ovu je poantu elokventno izrazio francuski pisac François-René de Chateaubriand:

Kada se u tišini bijede čuju samo lanci robova i glas suradnika, kada sve drhti pred tiraninom, kada je jednako opasno iskoristiti njegovu naklonost koliko i zaslužiti njegovu sramotu, povjesničar pojavljuje, optužen za osvetu naroda. Neron je uzalud napredovao, jer je Tacit već rođen za vrijeme Carstva.

Prije nego što je nacistička Njemačka napala Poljsku 1939., Adolf Hitler je održao tajni govor vojnim vođama u svom domu u Bavarskim Alpama. ‘Naša snaga se sastoji u našoj brzini i našoj brutalnosti. Džingis-kan je odveo milijune žena i djece na klanje — s predumišljajem i sretnim srcem. Povijest u njemu vidi isključivo utemeljitelja države. Za mene je svejedno što će slaba zapadnoeuropska civilizacija reći o meni’, uzviknuo je Hitler. ‘Tko, uostalom, danas govori o uništenju Armenaca?’

Nestale žrtve

Doista, tko govori o uništenju ne samo Armenaca, nego i mnogih drugih bespomoćnih manjina? Sada Putin pokušava ušutkati ono malo ruskih glasova koji stvari nazivaju stvarima, a ubojstvo ubojstvom. Boljševici su pogubili neke od svojih protivnika stavljajući ih na velike teglenice u rijekama i jezerima u slivu Volge, a zatim potapajući teglenice. Žrtve su netragom nestale. Bi li itko znao za takve zločine da o njima nije pisalo nekoliko hrabrih pojedinaca poput Aleksandra Solženjicina? Voda je neko vrijeme žuborila, a onda ništa…

The text was translated by an automatic system