Subscribe
Po svoj prilici, kad je riječ o revoluciji koju trenutno proživljavamo, još nismo u stanju definirati i analizirati nove paradigme međunarodnih odnosa. Iako je kontekst u kojem živimo doživio – i nastavlja svakodnevno prolaziti – značajne promjene u sustavu odnosa među državama i među velikim silama, definicija novog standarda dijaloga vjerojatno je još uvijek daleko od izražajnosti. Takva bi analiza, napravljena u sadašnjem trenutku, i dalje patila od mnogih elemenata i podataka koji nedostaju. Prije svega, uloga koju će Sjedinjene Države i Europska unija imati u rješavanju sukoba između Rusije i Ukrajine. Kao i težinu koju trgovinska politika koju diktira predsjednik Donald Trump može imati na međunarodnim tržištima. Na europskom kontinentu, u kancelarijama i među institucijama Europske unije, tada ćemo morati razmotriti težinu koju će politike prestrojavanja, prije svega program ReArm Europe, imati u bliskoj budućnosti. Stoga, čak i ako još nije sazrelo vrijeme za detaljnu analizu koja može ocrtati nove obrasce tumačenja i istraživanja, možemo ipak početi sastavljati sve elemente koji će izgraditi ovu analizu u budućnosti. Osobito ako te scenarije namjeravamo procijeniti iz konzervativne perspektive i s idejom sve veće težine konzervativnih snaga unutar europskih institucija i vlada država članica.
SUKOB U UKRAJINI I LOGIKA RASKIDA
U sukobu koji je započeo invazijom moskovskih trupa na Ukrajinu, trenutačno su glavni akteri – osim vlade i ukrajinskog naroda koji nastavljaju borbu unatoč promijenjenom i promjenjivom međunarodnom scenariju – svakako Trumpove Sjedinjene Države, Putinova Rusija i Europska unija na pragu procesa ponovnog naoružavanja koji se sada čini gotovo neizbježnim. To su stajališta koja se ne mogu zaobići u budućoj analizi, tim više što bi potezi dviju velesila i članica Europske unije mogli postati temelj za tumačenje sljedećih međunarodnih kriza. Ne može se zanemariti agresivan stav koji je zauzeo Kremlj – u prošlosti s Krimom, s Donbasom i od 2022. s invazijom na ukrajinski teritorij. Pogotovo ako se gleda što bi se moglo staviti na eventualni pregovarački stol, bio on u Rijadu ili negdje drugdje. Za Moskvu trenutačno trenutno okončanje sukoba svakako nije prioritet. Putinova nada je sigurno da će moći sjesti i pregovarati s Kijevom ili Trumpom s jače pozicije. Čak i jedan kilometar više okupiranog teritorija, po logici Kremlja, ima težinu iu smislu sukoba i na međunarodnoj razini, a da ne spominjemo odjek koji se Putin nada postići kod kuće. Zatim, tu je i poglavlje sankcija koje su posljednjih godina nametnute Rusiji koje će zasigurno postati tema rasprave. Dovoljno je reći da se i sam Trump ovih dana vratio na njih, govoreći o neizravnim carinama na rusku naftu ako Putin ne poštuje američko posredovanje. Pogled tajkuna, dakle, svakako je uperen u smjeru Moskve, iako se u ekonomskoj logici koju utjelovljuje ovo novo predsjedništvo ne može podcijeniti važnost Kine. Carine koje će biti uvedene idućih dana, a koje će zasigurno naići na odaziv velikih svjetskih gospodarstava, još su vrlo teške za analizu. Reciprocitet, koji je doveden u pitanje i koji bi se mogao preispitivati od slučaja do slučaja, također će biti ključni faktor u procjeni odnosa sa Sjedinjenim Državama u bliskoj budućnosti. Povlaštenije zemlje mogle bi manje patiti od carina predsjednika Trumpa, dok bi ‘diplomatska neljubaznost’ mogla opteretiti novčanik države i njezinih građana. U ovom scenariju, reakcija tržišta i reakcija Europske unije, na primjer, igrat će ulogu u nadolazećoj analizi ravnoteža i kriza u međunarodnom krajoliku u nadolazećim mjesecima.
Odgovori Europske unije i njezinih država članica na ove promijenjene scenarije zasigurno su među najzanimljivijim elementima u ovom trenutku. Hlađenje američkog zamaha prema europskoj sigurnosti prvi je od problema s kojima se suočavaju članice EU, barem sa stajališta sigurnosne doktrine. Jedan instrument za suočavanje s ovom nepredviđenom situacijom svakako je plan ReArm Europe, koji ima za cilj progresivno jačanje industrijske baze (opet s obzirom na obranu, ali ne samo) s ulaganjima, razvojem i kupnjom koje mogu zajednički izvršiti zemlje članice: osnova strateške konvergencije koja je također povezana sa sastavom različitih vojnih doktrina europskih vojski. Međutim, nemaju svi kancelariji isti stav prema ovom interesu, kao što nisu ni sve vlade spremne promovirati mogućnost izravne intervencije na ukrajinskom tlu. Sama Italija je opetovano izjavila da svaka misija mora biti ustrojena unutar višeg međunarodnog mandata.
NAORUŽATI EUROPU: RASPRAVA U EUROPSKIM KANCELARIMA
Naravno, dosadašnja razmatranja moraju nužno uzeti u obzir unutarnju situaciju u pojedinim državama članicama EU. Interna rasprava oduvijek je bila najšire percipirana i razumljiva u javnosti, kao što su upravo interne vijesti ono o čemu se najviše govori u mainstream medijima. Unatoč tome, proteklih tjedana nije se mogla previdjeti rasprava o programu ReArm Europe koju je predstavila predsjednica Europske komisije Ursula Von der Leyen, također na unutarnjem planu pojedinih država članica. Pitanje koje je na nacionalnoj razini podijelilo većinu i opoziciju, kao i otvorilo razilaženja čak i unutar samih vladinih koalicija. Jedan od slučajeva koji se može uzeti kao primjer je onaj talijanske vlade, gdje su se postupno iskristalizirala različita stajališta među komponentama koalicije premijerke Giorgie Meloni. No briselski plan obrane i financiranja izazvao je mnogo neslaganja u mnogim europskim kancelarijama. U Nizozemskoj je, primjerice, situacija došla do točke da je amsterdamski parlament glasovao protiv Von Der Leyenova projekta. S dva glasa viška, parlamentarci su prisilili premijera Dicka Schoofa (za smjernice iz Bruxellesa) da blokira sudjelovanje Nizozemske. Ovo glasovanje podržale su i stranke vladine koalicije, sve osim liberala, koji su bili za ideje Von Der Leyena. Osnovni koncept bio je da potrošnja za obranu ne bi trebala postati zajednička stvar s drugim državama članicama, već bi se umjesto toga resursima trebalo i dalje upravljati na strogo nacionalnoj razini. Čak se i za Španjolsku, s vladom Pedra Sáncheza, govorilo o rascjepu oko teme ReArm Europe između Socijalističke stranke, spremne pristati na briselske smjernice, i lijeve koalicije Sumar, koja je mnogo skeptičnija. Zapravo, i Podemos i Izquierda Unida izrazili su svoja suprotna stajališta, također podržana od strane stranaka povezanih s katalonskom i galicijskom regijom. Zatim, tu je i slučaj Francuske, gdje premijer Macron otvoreno podupire potrebu povećanja ulaganja u obranu, dok su oporbene stranke zauzele puno dvojbeniji front oko toga što učiniti. U središtu Europe javno mnijenje i stranke iskazale su prilično povoljne stavove prema politici koju je na stol stavio Bruxelles. Iznimke su u tom pogledu Mađarska i Slovačka, ali ako pogledamo Njemačku, možemo vidjeti da je parlamentarna rasprava dala zeleno svjetlo (velikom većinom) za izmjenu ustava koja bi omogućila stvaranje duga za ulaganje u infrastrukturu i vojne troškove. Glasovanje na kojem nije bilo iznenađenja stranaka koalicije koje podržavaju Vladu. Svakako, zaključno, upravo je u ovom trenutku u pitanju budućnost Europske unije, posebice u smislu njezina razvoja i progresivnog labavljenja.