Sloboda ponovno inspirativna

Evropski dnevnik: Beograd, maj 2022

Beograd, glavni grad Srbije, nalazi se na ušću rijeke Save u Dunav te na raskrižju Panonske nizine i Balkanskog poluotoka. Stoga ne čudi da se radi o vrlo starom gradu, dapače jednom od najstarijih kontinuirano naseljenih gradova u Europi i svijetu. Beograd znači Bijeli grad, a ime je dobio po svojoj tvrđavi koja je podignuta na bijelom grebenu od strateške važnosti. Nakon pada Rimskog Carstva osvajali su ga i kontrolirali, a ponekad i uništavali razni osvajači, poput Huna, Gota, Mađara i Bizanta. U 13. stoljeću postao je prijestolnica takozvane Srpske despotovine, ali je 1521. pao u ruke Osmanlija. Nakon srpskih ratova za nezavisnost, Beograd je 1841. ponovno postao glavni grad Srbije, prvo kneževine, a zatim kraljevine. Godine 1918. grad je postao prijestolnica Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koja je 1929. promijenjena u Kraljevinu Jugoslaviju. Ovo je bila umjetna država, pomiješana na kraju Prvog svjetskog rata. To je u osnovi bilo neprijateljsko preuzimanje Slovenije, Hrvatske, Bosne, Hercegovine, Sjeverne Makedonije i Crne Gore od strane Srbije. Stoga nije čudno da se Jugoslavija raspala ubrzo nakon smrti komunističkog vođe Josipa Broza Tita koji je desetljećima željeznom rukom vladao ovim raznolikim prostorima. Ali i sam Beograd je dobio na raznolikosti kao što sam otkrio kad sam bio tamo u svibnju 2022. To je živahan i ugodan grad. Budući da je mjesto susreta mnogih kultura, teško je reći pripada li istoku ili zapadu.

Na obali Dunava

U Beogradu sam predstavljao svoju knjigu u dva toma o Dvadeset i četiri konzervativno-liberalna mislioca na seminaru koji su zajednički organizirali Austrijsko ekonomsko središte u Beču i Fakultet ekonomije i poslovne administracije Sveučilišta u Beogradu. Večer prije seminara otišao sam u šetnju od hotela do Dunava. Stajao sam neko vrijeme i promatrao ovu veličanstvenu rijeku koja teče kroz četiri europske metropole, Beč, Bratislavu, Budimpeštu i Beograd. Izvire u Schwarzwaldu u južnoj Njemačkoj, ulijeva se u Crno more kroz deltu Dunava između Rumunjske i Ukrajine. To je druga po veličini rijeka u Europi, nakon Volge u Rusiji. Doista, Habsburško Carstvo se ponekad nazivalo Podunavskim Carstvom. Iako se poznati valcer Johanna Straussa Juniora zove ‘Na lijepom plavom Dunavu’, rijeka zapravo nije plava: siva je ili čak muljevita. Ipak, Dunav je bio i ostao veliki europski plovni put koji povezuje istok i zapad, jug i sjever. Talijanski pisac Claudio Magris napisao je knjigu o rijeci Dunav: sentimentalno putovanje od izvora do Crnog mora . On koristi Dunav kao metaforu života, jer sigurno vijuga od izvora do mora.

Dok sam stajao tamo na obali rijeke, nisam mogao ne razmišljati o činjenici da povijest ponekad može biti teret. Na Balkanu ima toliko povijesnih izvora neprijateljstva, toliko bitaka koje treba zapamtiti, toliko izdaja koje treba osvetiti, između kršćana i muslimana, katolika i pravoslavaca, Srba i Hrvata, Slavena i Albanaca, i tako dalje, i između tradicionalnih saveznika i neprijatelji obližnjih sila, Austro-Ugarskog Carstva, Ruskog Carstva i Osmanskog Carstva, i njihovih država nasljednica. Samo ako i kada mnogi i različiti narodi ovog europskog pograničnog teritorija mogu pronaći i razviti odgovarajuće aranžmane i političke jedinice, po mogućnosti što je moguće manje, ta će povijest za njih postati manje teret nego blagoslov, puna nadahnuća i značajne trenutke, mitove, legende, pjesme i priče, ujedinjujući ih, omogućujući im da se identificiraju sa zajednicom, stvarajući osjećaj pripadnosti.

Hrabrost da se bude utopist

Na seminaru sam odabrao nešto drugačiju temu od onoga o čemu sam do sada govorio u mnogim europskim gradovima. Ono što sam sada naglasio jest da slobodu treba ponovno učiniti uzbudljivom, promatrati je kao intelektualnu avanturu, prepoznati kao preduvjet za inovacije i poduzetništvo. Sjetio sam se Hayekova zapažanja u njegovom slavnom eseju o ‘Intelektualcima i socijalizmu’:

Glavna lekcija koju pravi liberal mora naučiti iz uspjeha socijalista jest da je njihova hrabrost da budu utopisti ta koja im je priskrbila potporu intelektualaca, a time i utjecaj na javno mnijenje koje svakodnevno omogućuje ono što se još nedavno činilo krajnje udaljenim . Oni koji su se bavili isključivo onim što se činilo izvedivim u postojećem stanju mišljenja neprestano su otkrivali da je čak i to brzo postalo politički nemoguće kao rezultat promjena u javnom mnijenju koje nisu učinili ništa da usmjere. Osim ako ne možemo ponovno učiniti filozofske temelje slobodnog društva živim intelektualnim pitanjem, a njegovu provedbu zadaćom koja izaziva domišljatost i maštu naših najživljih umova. Ali ako uspijemo povratiti onu vjeru u snagu ideja koja je bila obilježje liberalizma u njegovom najboljem izdanju, bitka nije izgubljena.

Doista, Hayek i još jedan poznati ekonomist, Milton Friedman , ponovno su učinili ekonomski liberalizam inspirativnim. Paradoksalno, njihova hrabrost da budu (ili barem izgledaju) utopisti pokazala se i ekonomski praktičnom i politički uspješnom. Friedman mi je jednom rekao: ‘Prvo te pokušavaju ignorirati. Zatim vas pokušavaju ismijati. Na kraju kažu da je novac naravno bitan, ali da to već svi znaju.’

U poglavlju o Friedmanu u drugom tomu mog knjiga Opisujem teoriju i praksu onoga što se ponekad naziva ‘neoliberalizam’: rekonstrukcija Njemačke, Austrije i Italije nakon Drugog svjetskog rata (koju su vodili Ludwig Erhard, Reinhard Kamitz i Luigi Einaudi, redom, svi članovi Hayekove Mont Pelerin društvo); sveobuhvatne ekonomske reforme u politički tako različitim zemljama kao što su Velika Britanija pod konzervativcima, Čile kojim vlada vojna hunta i Novi Zeland na inicijativu socijaldemokrata; i povratak u normalu u srednjoj i istočnoj Europi, vodeći se Mart Laar u Estoniji, Vaclav Klaus u Češkoj (obojica članovi društva Mont Pelerin) i drugi ekonomski liberali. Govornici na seminaru bili su dr. Barbara Kolm iz Austrijskog ekonomskog centra u Beču i profesor Christopher Lingle sa Sveučilišta Francisco Marroquín u Gvatemali. Predsjedavajući je bio prof. Siniša Zarić .

Veče u Beogradu

Nakon seminara, zadnje večeri u Beogradu, otišao sam s prijateljem u jedan od najboljih gradskih restorana s Michelinovom zvjezdicom, Salon 1905 , blizu rijeke Save na njenom ušću u Dunav. Pješačili smo od hotela. Bilo mi je neobično što je ulica na putu, Gavrila Principa, nazvana po atentatoru na nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu 1914. godine. Gavril Princip je počinio jedan od najgnusnijih zločina dvadesetog stoljeća sa strašnim posljedicama. Bilo kako bilo, sam restoran nalazi se u veličanstvenoj, kićenoj kući u starom gradu, izgrađenoj 1905. godine. U ovoj kući je tada bilo sjedište banke, kojom je upravljao jedan od najvećih srpskih kapitalista tog vremena Luka Ćelović. Hrana je bila ukusna, a usluga besprijekorna. Kapitalizam se vratio u Srbiju. Nadamo se da će spojiti Istok i Zapad i pretvoriti teret povijesti u blagoslov.