Subscribe
Švedski socijaldemokrati nekoć su bili jedna od najuspješnijih stranaka svijeta. Vladali su neugroženo 44 godine i postali gotovo sinonim za Švedsku, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Sada su izgubljeni u vremenu.
Tajna je bila u tome što je stranački vođa Per Albin Hansson (r. 1885.-d. 1946.) odbijao radikalizam, tj. rat između klasa u društvu i međunarodnu solidarnost. Umjesto toga, kopirao je ideje koje je švedski konzervativac, profesor političkih znanosti Rudolf Kjellén, razvio i nazvao “narodnim domom”.
Šok na prvim izborima s općim pravom glasa
To je rješenje bio odgovor na činjenicu da su socijaldemokrati izgubili prve parlamentarne izbore nakon općeg biračkog prava. Gubici su bili šok za stranku. Sada kada je radničkoj klasi bilo dopušteno glasovati, još uvijek nisu odlučili dati većinu socijalistima.
Za reformirane socijaliste demokracija nije bila ideologija sama po sebi, već samo sredstvo za dolazak na vlast, bez revolucije i krvoprolića. A 1920-ih se pokazalo da demokracija socijalistima nije dala moć. Što učiniti sada?
Nakon što su se radikali odvojili i osnovali komunističku stranku, Per Albin Hansson je znao da može pridobiti stranku s još manje radikalnom politikom kako bi postigao uspjeh na općim izborima.
Od tada je za švedske socijaldemokrate pobjeda na izborima i dolazak na vlast uvijek bio opći cilj, važniji od suštinske politike.
Tu se švedska stranka razlikuje od svojih sestrinskih stranaka u Europi, koje radikalnu agendu stavljaju ispred maksimalne podrške u biračkom tijelu.
Povijesni govor o “narodnom domu”
Godine 1928. Per Albin Hansson održao je jedan od najvažnijih govora u modernoj švedskoj povijesti. Opisao je “narodni dom” (folkhemmet) koji će stranka sada graditi.
– Temelj doma je zajedništvo i empatija. Dobar dom ne poznaje privilegirane ili obespravljene, miljenike i pastorčad. Tamo se ne gleda s visoka, tamo se nitko ne pokušava okoristiti na račun drugih, jaki ne tlače i ne pljačkaju slabije. U dobrom domu vlada jednakost, obzirnost, suradnja, uslužnost. Primijenjeno na veliki narodni dom, to bi značilo rušenje svih društvenih i ekonomskih barijera, koje danas dijele građane na privilegirane i obespravljene, na bogate i siromašne, rekao je Hansson.
Dakle: Umjesto klasnog sukoba, trebalo je tražiti konsenzus. Umjesto Marxove međunarodne solidarnosti proletarijata, sva bi koncentracija bila usmjerena na pružanje blagostanja švedskim radnicima.
Na tom su programu socijaldemokrati vladali državom od 1932. do 1976. godine.
Ponovno radikalizirati?
Ali sada stranka ima velikih problema. Istina je da su na razini od 35 posto biračkog tijela, ali su istovremeno zabrinuti da potpora crveno-zelenih stranaka neće biti dovoljna za većinu na predstojećim izborima.
Stoga, od gubitka vlasti 2022., postoji grozničava potraga za novim političkim narativom koji može privući birače.
Kao konzervativcu, zanimljivo je primijetiti da rasprava unutar socijaldemokrata više skreće ulijevo. Još jednom vodeći analitičari govore o klasnom ratu. O potrebi stavljanja određenih skupina ispred drugih.
Još je zanimljivije da se raspravlja treba li stranka od migranata napraviti novu podklasu za koju bi se stranka trebala boriti.
U stranačkim novinama Aktuellt i Politiken , AiP, politički urednik piše pod naslovom “Razbijanje segregacije je velika klasna borba našeg vremena”. Ovdje se ne uključuje stara priča o narodnom domu, već se traži da se stranka bori za obespravljenu skupinu, protiv drugih skupina. Ostale skupine uključuju, što je prilično neobično, švedske radnike. Dakle, ovdje socijaldemokrati raspravljaju o borbi PROTIV etnički švedske radničke klase.
Jasan je korak u radikalnom smjeru kada socijaldemokrati na vodećoj poziciji govore istim riječima kao komunisti. I da su proletarijat za koji se namjeravaju boriti migranti koji slabo ili nikako ne govore švedski.
Klasni sukob na temelju etničke pripadnosti
Urednik govori o ovom radikalno novom kursu u svjetlu činjenice da ukupno 27 posto švedskog stanovništva sada ima strano podrijetlo. Ovdje još jednom možemo konstatirati da socijaldemokrati demokraciju vide više kao alat za postizanje vlasti, nego kao vrijednost i stil života. Udio sa stranim podrijetlom sada je toliki da netko može postati njihov glas u politici.
To je potpuno suprotno ideji narodnog doma, gdje je cilj konsenzus preko klasnih granica. Jedan od razloga za napuštanje ovog starog koncepta uspjeha je taj što su glasači koji daju prednost konzervativno oblikovanom “narodnom domu” već otišli od Socijaldemokrata prema Švedskim demokratima.
Ali je li doista put do uspjeha započeti klasnu borbu duž etničkih linija? Zvuči mi opasno.