Solidaridad

Postoje mnoga područja društvenog života u kojima su tijekom posljednjih desetljeća stranke desnog centra ili desnice odlučile ne boriti se i prepustiti apsolutnu dominaciju ljevici. Ta se golema pogreška jasnije dogodila unutar europskih stranaka i pokreta jer su, svakako, u Sjedinjenim Državama konzervativni pokreti često imali veću vitalnost, možda i kao posljedica većeg pritiska ovog progresivnog mišljenja, koje je preplavilo američka sveučilišta ranije nego u Europa.

Kultura općenito, a posebno kino, kazalište i glazba, bili su plodno tlo za kulturnu dominaciju ljevice. Upravo zbog neuspjeha tzv. socijalne desnice koja je radije ulagala u inženjere, liječnike, ekonomiste i pravnike. Rezultat je bio katastrofa. Jer ti inženjeri, liječnici, pravnici ili ekonomisti, odnosno njihova djeca ili unuci, odrastali su i razvijali svoje profesionalno djelovanje u sve radikalnijoj ideološkoj magmi, gdje su tradicionalne vrline kao što su domoljubni smisao za život, hrabrost, poštovanje autoriteta i tradicije, komunitarna vizija svijeta, postupno je ustupila mjesto onim ‘vrijednostima’ koje je nametnula ljevica: individualizam, globalizacija, različitost ili inkluzija.

Ista stvar događala se desetljećima u širokom spektru radničkog pokreta. Ljevica je nakon Drugog svjetskog rata monopolizirala masivnu kontrolu radnika u Europi; kada je konzervativna desnica odlučila odmaknuti se – u procesu daleko dubljem nego što zamišljamo, osobito u katoličkim zemljama Europe – od bogatstva onoga što se s vremenom počelo nazivati ​​Socijalni nauk Crkve, iako je nudio je više od jednog stoljeća katalog mjera, resursa i načela više nego dovoljan za suočavanje sa socijalizmom.

Nakon što je pokazala da je ljevica izdala europsku radničku klasu, prihvaćajući nove identitarizme spola ili rase, ova društvena desnica čvrstih uvjerenja vraća dah i inicijativu u obrani europskih radnika – također samozaposlenih i malih poduzetnika – koji pate posljedice preseljenja poduzeća, globalizacija i imigracijski procesi koje pokreću vladajuće elite.

Jedan primjer je Španjolska, gdje se sindikat Solidaridad, uz podršku VOX-a, suočava i raste kao alternativa velikim klasnim sindikatima, s jasnom socijalističkom i komunističkom pozadinom. Sindikat Solidarnost prošlog je prvog svibnja ponovno pozvao radnike na ulice, mimo unitarnih poziva klasnih sindikata. Ovo je dobar način da se vrati inicijativa i ljevici oduzme prostor koji nikada nije trebao biti njen monopol.

Štoviše, važno je da ovaj novi sindikalizam bude otvoren u svojim odnosima s poduzećima, radnicima, ali i s omladinskim ili studentskim, sveučilišnim i intelektualnim pokretima, koji danas rastu diljem Europe, za bolju i potpuniju razmjenu ideja.

Sindikalizam u 21. stoljeću ne može se ograničiti na održavanje i poticanje sukoba između radnika i poslodavaca unutar poduzeća, budući da u većini slučajeva situacije nepravde koje se javljaju ne proizlaze iz odluka poduzeća, već iz direktiva, propisa zajednice ili nacionalnih zakona koji štete poslodavac, nameće zabrane ili nova ograničenja, koja se primjenjuju na radnika. Novi sindikalizam mora povratiti uvjerenje da je tvrtka zajednica u kojoj, normalno, poslodavac i radnik moraju djelovati zajedno, za dobrobit općeg dobra tvrtke.

Dokaz tome bila je nazočnost istaknutih članova sindikata Solidarnost, poput njegovog glavnog tajnika Rodriga Alonsa, na konferenciji koju je u petak 17. svibnja organizirala stranka ECR u Madridu, u pratnji desetaka predstavnika udruga i organizacija mladih iz svih krajeva svijeta. nad Europom i Amerikom.