Subscribe
Tijekom prvih dana lipnja i na pragu sljedećih europskih izbora, na granici dviju zemalja Unije: Španjolske i Francuske dogodio se događaj bez presedana.
Prošla su dva duga dana, od 3. lipnja 2024., da su i francuski i španjolski poljoprivrednici i stočari odlučili ometati i presjeći granične pristupe između dviju zemalja. Ovo, na što su neki možda navikli, ipak je neobično iz jednostavnog razloga što su jednom zemljoradnici i stočari, odnosno radnici u primarnom sektoru, obje zemlje udružili snage u obrani od zajedničkog neprijatelja: poljoprivredno-prehrambeni proizvodi iz trećih zemalja koji se uvoze u Europsku uniju, ali koji, međutim, ne zadovoljavaju iste standarde kvalitete i kontrole kojima podliježu proizvodi Europske unije.
No, ne treba misliti da je ovaj poziv nešto izolirano u vremenu i kontekstu. Već mjesecima u cijeloj Europskoj uniji održavaju se prosvjedi primarnog sektora tražeći pravednu politiku prema poljoprivrednicima i stočarstvu u svakoj državi članici. U Poljskoj, Španjolskoj, Francuskoj i Belgiji prosvjedi su naišli na vrlo dobar prijem u društvu, a zahtjeve su navodno uzele u obzir različite političke institucije. Ništa nije dalje od istine, nakon gotovo četiri mjeseca okolnosti se za europske proizvođače nisu nimalo promijenile.
U okviru ovih zahtjeva, od nacionalnih i međunarodnih vlasti također se zahtijeva da smanje poreze za sektor, kao i poticaje kako bi cijene goriva potrebnih za poljoprivrednu i stočarsku proizvodnju bile niže i na taj način omogućile poljoprivrednicima i stočarima da podmire te troškove.
Međutim, za sve njih bitno je da Europska komisija može postići konsenzus s ostatkom država članica o planu koji uzima u obzir kontinuirana i duga razdoblja suše od kojih pate mnoge europske zemlje, poput Španjolske. Stoga je potrebno, iz zajedničke perspektive, suočiti se s problemom koji može stati na kraj najbitnijem sektoru od početka vremena: primarnom sektoru.
Također je važno znati da Europska komisija i Europski parlament, kojima vječito upravljaju europski liberali i socijalisti, nisu pridavali važnost europskoj poljoprivredi i stočarstvu, podcjenjujući pritom snagu i organizacijsku sposobnost sektora. Međutim, kao što smo vidjeli, Europa i svi njezini građani mogu doživjeti veliku krizu ako se primarni sektor odluči suprotstaviti neprihvatljivim zahtjevima europskih administratora.
Od svih ovih tvrdnji, postoji jedno pitanje koje nadilazi čak i ono za što građanin može preuzeti odgovornost od strane europskih vlasti. Riječ je o pitanju uvoza stranih proizvoda na koje se ove linije namjeravaju fokusirati.
Već dugi niz godina španjolski, talijanski, francuski ili poljski proizvodi moraju biti u skladu sa standardima kvalitete, kontrole i proizvodnje koji čine ekonomski održivu proizvodnju gotovo nemogućom. U međuvremenu, europske granice su otvorene bez očite kontrole za proizvode iz trećih zemalja koji, daleko od toga da su izjednačeni s europskim proizvodima u smislu kvalitete ili kontrole, mogu predstavljati, kao što je već viđeno u nekim prilikama, opasnost za javno zdravlje.
Ukratko, čini se da Europa ima dvije mogućnosti za budućnost. Udovoljiti zahtjevima europskih farmera i uzgajivača ili preuzeti posljedice stagnirajućeg i neproduktivnog primarnog sektora. Ovi su izbori stoga odlučujući za obnavljanje važnosti koju poljoprivredno-prehrambeni sektor ima za konkurentnu Europu kakvu svi žele imati.