Subscribe
Nakon nekonvencionalne ukrajinske politike Donalda Trumpa, u Europi imamo novu svijest o važnosti snažne europske vojne obrane. Donald Trump je već tijekom svog prvog mandata bio jasan da bi zemlje Europe trebale plaćati više za vlastitu obranu. Tada je to izazvalo oštre reakcije, a mnogi su Donalda Trumpa ocijenili nediplomatičnom i nespretnom. U retrospektivi, većina je priznala da je bio u pravu. A sada i Europa ulaže značajno više novca u jačanje svoje vojne sposobnosti.
Ono što se dogodilo od Trumpova prvog predsjedničkog mandata prije svega je da je Rusija napala Ukrajinu. Imamo krvavi rat na europskom kontinentu i većina Europljana se slaže da trebamo podržati Ukrajinu i financijski i vojno. Ali također smo shvatili da moramo ojačati obranu vlastitih zemalja. No, time je temeljno vrlo zanimljivo pitanje što mi Europljani zapravo trebamo braniti također dobilo novu važnost.
Na prvi pogled može se činiti očitim da mi na Zapadu moramo braniti svoju slobodu i svoju neovisnost. Moramo se braniti od agresivne Rusije i moramo braniti naše nove saveznike i prijatelje koji su prije bili dio ruske interesne sfere.
Ali što se događa ako svi postavimo pitanje što je to što moramo braniti iz više nacionalne perspektive? Ipak je slučaj da vojnu obranu Europe primarno organiziraju različite odvojene nacije. Francuska obrana poziva mlade Francuze da riskiraju svoje živote za Francusku, a švedska obrana mora motivirati mlade Šveđane da riskiraju svoje živote za Švedsku. Dakle, što bi svi ti mladi vojnici zapravo trebali braniti?
Zanimljivost ovog pitanja je da ukazuje na paradoks na suvremenom Zapadu. Internacionalizacija i globalizacija donekle su oslabile naše nacionalne države. Moć nacionalnih država nad vlastitom politikom i vlastitim stanovništvom donekle je prenesena na međunarodne organizacije kao što su UN, NATO i EU. To nam omogućuje da tvrdimo da su našim zapadnim narodima u određenoj mjeri vladali antinacionalistički političari. Pa zašto bismo svi trebali braniti naše različite nacije?
Opet: u internacionaliziranom svijetu, može se reći da moramo braniti svoju slobodu, našu neovisnost i naše pravo da se pridružimo bilo kojoj međunarodnoj organizaciji. Ali onda se postavlja pitanje zašto bi švedski vojnik branio Švedsku, a ne cijelu zapadnu Europu ili zašto bi Francuz branio svoju slobodu u Francuskoj ako ista sloboda postoji iu Velikoj Britaniji ili Danskoj.
Ono što želim postići je da pitanje što je to što zapravo branimo može natjerati ljude da razmišljaju na nešto konzervativniji način. Zato što branimo ne samo svoju slobodu i svoj prosperitet, već i naše nacionalne države i naše specifične nacionalne kulture.
U slučaju Ukrajine, oni brane svoje pravo da budu nešto drugo a ne ruska vazalna država. Ali oni također brane svoje pravo na posjedovanje i razvoj identiteta koji je nešto drugo od ruskog identiteta. Na isti način, svi mi zapadni Europljani možemo reći da branimo svoje pravo da budemo Europljani pod vlastitim uvjetima. Branimo svoje pravo na posjedovanje i održavanje vlastite kulture i vlastitog identiteta. Mi, naravno, branimo svoj suverenitet i svoju neovisnost. Ali time branimo i sebe, svoju kulturu i kulturni kontinuitet koji se proteže kroz povijest i koji nas povezuje s prošlošću i budućnošću.
Stoga bismo možda trebali misliti da je trenutni sukob s Rusijom barem pridonio jačanju europskog identiteta. Doprinijela je jačanju našeg samopoštovanja i naše svijesti o tome tko smo i što imamo. I to se vjerojatno zapravo može promatrati kao nešto pozitivno.