Subscribe
Izrael i Iran, ključni igrači u sve zamršenijem geopolitičkom ratu, ponovno su se sukobili u najnovijem poglavlju priče obilježene napetostima, upozorenjima i, prije svega, psihološkim ratom koji je zasjenio izravne vojne akcije.
Upotreba izraza poput “napad” i “protunapad” čini se zastarjelim u ovoj partiji šaha, gdje se granica između akcije i reakcije zamagljuje u pandemonij strategija i proračunatih pokreta. U eskalaciji prošlog tjedna, naizgled bez opipljive štete za obje strane, pojavljuje se paradoksalna krhka ravnoteža: neka vrsta “rata bez žrtava”, barem do sada.
Unatoč snazi uzvraćenih napada i zlokobnih upozorenja, nijedna država nije pretrpjela značajniju štetu na svojoj infrastrukturi, niti je došlo do masakra nad civilima. Ovaj paradoks, iako sugerira nedobrovoljni prekid vatre, također otkriva raskid tabua objavljenog rata. U ovom novom poglavlju strah postaje najmoćnije oružje, sveprožimajući entitet koji drži pod kontrolom dvije glavne nacije Bliskog istoka.
Situaciju su predvidjeli američki obavještajci, ali odgovoru Irana trebalo je nekoliko dana da se ostvari, što je potaknulo nagađanja i zabrinutost. Izraelski napad na konzulat u Damasku mogao se smatrati epizodom posrednog sukoba, ali ono što je uslijedilo bio je čisti psihološki rat. Iran je s odgovorom kasnio, ali kada je stigao, pokazao je vatrenu moć, iako bez značajnijih materijalnih posljedica.
S druge strane, Izrael je igrao na iščekivanje, najavljujući svoj odgovor, ali zadržavajući nervozu u zraku. Ova strategija je istaknula spremnost da se Iran kazni kroz tjeskobu čekanja. Kako je iščekivanje raslo, rasla je i tjeskoba u Teheranu, gdje je prijetnja od neposrednog napada prisilila režim da računa na vlastitu ranjivost.
Srž stvari nadilazi vojni sukob: radi se o opstanku uključenih režima. Teheran, koji je već izoliran i pod međunarodnim sankcijama, drhti pri pomisli na objavljeni rat koji bi mogao dovesti u pitanje njegovu unutarnju stabilnost. Iranski režim, već testiran unutarnjim prosvjedima i napetostima, ne može si dopustiti da izgleda slab pred vanjskom prijetnjom.
Poruka iz Teherana je jasna: Iran ne teži eskalaciji, ali je spreman odgovoriti na svako kršenje međunarodnog prava. Međutim, priroda ovog odgovora ostaje dvosmislena, ostavljajući Izrael u nedoumici i održavajući napetost između dviju nacija.
Napad na Isfahan, unatoč tome što su ga iranske vlasti umanjile, još je jedan znak te stalne napetosti. Dok iranske novinske agencije pokušavaju uvjeriti u normalnost svakodnevnog života, predsjednik Raisi izbjegava spomenuti napad na svojoj tiskovnoj konferenciji. Ovo je također psihološki rat: neizvjesnost o tome što bi se sljedeće moglo dogoditi.
Osim toga, Izrael oštro odbacuje ideju o sankcijama od Sjedinjenih Država zbog navodnih kršenja ljudskih prava od strane IDF bataljuna ‘Netzach Yehuda’ na Zapadnoj obali. Premijer Benjamin Netanyahu i ministar Benny Gantz oštro su reagirali, nazvavši optužbu “maksimalno apsurdnom” i obećavši da će joj se suprotstaviti svim sredstvima koja su na raspolaganju vladi. Unatoč relativnom miru s Iranom, napadi na Gazu i vojne operacije na Zapadnoj obali nastavljaju se dok se Izrael priprema za židovsku Pashu uz pojačane mjere sigurnosti diljem zemlje, uključujući Jeruzalem.
Izraelska policija potvrdila je danas teroristički napad u Jeruzalemu, gdje je automobil udario dvoje pješaka. Teroristi koji su vozili automobil pobjegli su, ostavivši iza sebe zaglavljenu mitraljez, navodi policija na koju se poziva Times of Israel. Zaključno, rat između Izraela i Irana i dalje traje, potaknut psihološkim ratom koji oba aktera drži na rubu. Dok vojne akcije mogu imati razorne posljedice, sam strah se pokazao kao najmoćnije oružje u ovom beskrajnom sukobu.