Subscribe
Dana 23. studenog, nakon dva tjedna pregovora i realne mogućnosti da se kompromis ne pronađe, postignut je dogovor između gotovo 200 zemalja koje su sudjelovale na summitu Cop29 u Azerbajdžanu. Novoodobreni cilj financiranja klimatskih promjena, iako se smatrao uspjehom jer je izbjegao neuspjeh konferencije, ipak je ostavio zemlje juga nezadovoljnima. Prethodnih dana, točnije 13. studenog, na summitu je nastupila talijanska premijerka Giorgia Meloni s govorom kojim je cilj raspravu vratiti pragmatizmu i usmjeriti je na realnost gospodarstava i potrebe pojedinih država. TOČKE SPORAZUMA Postignuti sporazum, međutim, ima prilično zanimljivih točaka koje zaslužuju posebno promišljanje. Konkretno, financiranje – obvezno za bogate zemlje – od 300 milijardi dolara godišnje do 2035. Ovim će sredstvima zemlje u razvoju moći financirati energetsku tranziciju, kako bi prilagodile svoja gospodarstva i industrije potrebama klimatskih promjena. Korisna ulaganja, prema naznakama Cop29, kako bi se riješili ugljena, nafte i plina, krećući se sve više prema korištenju alternativnih i čistih energija. Naravno, bit će potrebna i sredstva za suočavanje, s vremenom, sa štetama uzrokovanim klimatskim promjenama, kao što su rastuće temperature koje mogu stvoriti probleme za poljoprivredu i druge ljudske aktivnosti. To je, naravno, bila najnestrpljivije iščekivana meta cijelog Cop29, kao što je bila i točka o kojoj se najviše raspravljalo i kritiziralo. Mora se reći da ovo obećanje zamjenjuje prijašnje koje je ciljalo na 100 milijardi godišnje (sporazum iz 2009. ističe), ali unatoč tome još uvijek predstavlja puno niži prag od 1,3 trilijuna koliko su u pregovorima tražile zemlje u razvoju. To je, međutim, brojka koja bi se tijekom godina mogla povećavati, osobito u svjetlu privatnog financiranja koje razvijene države mogu prikupiti, kao i prihoda od mogućeg ‘globalnog oporezivanja’ koje se trenutno samo proučava.
Pitanje prelaska s fosilnih goriva je drugačije. Nešto što se snažno željelo u Dubaiju, u glavnim tekstovima ovog novog summita umjesto toga je stavljeno po strani. Naravno, implicitnih referenci ne manjka, pogotovo kada se govori o prošlogodišnjem tekstu, no duga pregovaračka bitka nije dopustila da se taj koncept učvrsti usvajanjem konkretnog teksta na kraju ovogodišnjeg Cop29. To je bio cilj Europske unije, za razliku od onoga što su mnoge zemlje – uključujući Italiju – rekle, izražavajući namjeru da se ovdje postigne kontinuirano praćenje, barem na godišnjoj osnovi, napora koje države ulažu da se udalje od ovisnosti o fosilna goriva. Vrlo napredna, na trenutke izvan konteksta pozicija, koja nije prihvaćena. Doista, sama Von Der Leyen nije spomenula prijelaz u svojim izjavama, naglašavajući umjesto toga kako ovaj sporazum služi za obilježavanje nove ere za klimatsku suradnju i financiranje. Sporazum će, komentirala je Von Der Leyen, ‘potaknuti ulaganja u čistu tranziciju, smanjenje emisija i jačanje otpornosti na klimatske promjene’, dodajući da će ‘EU nastaviti igrati vodeću ulogu, usmjeravajući potporu na najugroženije’. GLASOVI PROTIV Naravno, najmanje razvijene zemlje (LDC) nisu pozdravile veličinu sporazuma – znatno manju od ranije postavljenih zahtjeva.
Grupa, koju je predvodio delegat Sunday Evans Njewa iz Malavija, zapravo je označila konačni dokument Bakua kao nedovoljno ambiciozan, cilj koji nije bio usklađen s onim što su očekivali postići nakon godina rasprava i pregovora. Razumljivo stajalište, ako se pogleda početni zahtjev od 1,3 trilijuna godišnje, ali ono koje se možda kosi sa stvarnim činjenicama i međunarodnim scenarijem koji je bio pozadina ovog sastanka na vrhu. Kritike su naravno stigle i od pregovarača Afričke skupine. Ovdje su se požalili da je sporazum premalen i prije svega prekasan, posebno za afrički kontinent. Pregovarači su u ovom trenutku željeli naglasiti da će nastaviti alarmirati zbog neadekvatnog financiranja. Stav koji je zastupala i Indija, a dužnosnica Leela Nandan govorila je o iznosu koji je ‘nevjerojatno mizeran’. Na europskom frontu, Francuska je ta koja daje svoj glas: prema Elizejskoj palači, sporazum nije dorastao izazovima vremena. TALIJANSKI PRAGMATIZAM Djelomično suprotno ovim stavovima, proteklih je dana talijanska premijerka Giorgia Meloni istupila u Bakuu službenim govorom u kojem je izaslanike pozvala na pragmatizam i odgovornost država pred svojim građanima. Govor koji je održao talijanski premijer skrenuo je pozornost na potrebe i očekivanja, ne samo ekonomska, zemalja Europske unije, čak i pred zelenom tranzicijom koja ne mora biti usmjerena i vođena slijepom unaprijed zamišljenom ideologijom. Predanost ograničavanju porasta globalne temperature na unutar 1,5°C bila je nit koja se provlači kroz razmišljanje, također polazeći od ciljeva iz Dubaija. Među mnogima prije svega spominjemo želju da se utrostruči svjetski kapacitet za proizvodnju obnovljive energije, te da se do 2030. udvostruči globalna stopa poboljšanja energetske učinkovitosti. Melonijeva namjera u svom govoru bila je pozvati na suradnju sve, a posebno glavni emiteri stakleničkih plinova, dijeljenje odgovornosti kako bi se postigla sinteza i podijelile podjele između razvijenih zemalja, gospodarstava u nastajanju i zemalja u razvoju. Položaj koji nije samo izlog. Dovoljno je reći da Italija već izdvaja veliki dio od više od četiri milijarde eura Klimatskog fonda za afrički kontinent, a Meloni je potvrdila da želi i dalje podupirati inicijative poput Zelenog klimatskog fonda i Fonda za gubitke i štete , kao i promicati uključenost multilateralnih razvojnih banaka u te politike i financijske operacije. Unatoč tome, premijerka Meloni htjela je vratiti sudionike summita na zemlju, tvrdeći da proces dekarbonizacije mora apsolutno uzeti u obzir održivost proizvodnih i društvenih sustava pojedinih država, koji također mogu uvelike varirati prema specifičnostima regionalnih i kontinentalne stvarnosti. Na ovaj način Italija, kao što je to činila u drugim prilikama u Europi i na summitu G7, još jednom naglašava bitnu točku, a to je da se ‘priroda mora braniti s čovjekom u središtu’. U tom smislu, ciljanje na pretjerano ideološki i nimalo pragmatičan pristup ovim pitanjima nosi rizik udaljavanja od postizanja ciljeva koje je postavila međunarodna zajednica.
Umjesto toga, središnja tema rasprave mora se vratiti na tehnološku neutralnost, jer prava alternativa korištenju fosilnih goriva trenutno ne postoji.
Realizam kojem teži talijanska vlada leži prije svega u podacima. Dovoljno je reći da se očekuje da će stanovništvo našeg planeta dosegnuti otprilike 8,5 milijardi do 2030. godine. S ovom masom stanovništva, globalni BDP također će se udvostručiti u sljedećem desetljeću. Sama ova dva elementa – bez uzimanja u obzir političkog, gospodarskog i međunarodnog sigurnosnog scenarija u kojem živimo – dovest će do stalnog porasta korištenja energije. Ako pomislimo na tehnološku i digitalnu eskalaciju posljednjih godina i izglede sve povezanijeg svijeta povezanog s razvojem umjetne inteligencije, energetske potrebe pojedinih država predodređene su za daljnji rast. Talijanski prijedlog je, dakle, da energetska mješavina služi tranziciji koja je realna, a ne ideološka. Bit će potrebno koristiti sve dostupne tehnologije, od obnovljivih izvora do plina, preko biogoriva, vodika, hvatanja CO2 i, u budućnosti, nuklearne fuzije. Potonje je izazov, podsjetila je premijerka Meloni, a Italija je spremna iu prvoj liniji dati svoj doprinos.