Subscribe
Većina zemalja EU nema zakone koji osiguravaju snažnu zaštitu od političkog utjecaja na medije, čiji nedostatak ima negativne posljedice na neovisnost novinara, a time i na kvalitetu informacija koje javnost dobiva. Zaključak je to studije o neovisnosti medija stranke ECR, koja analizira podatke iz posljednjih deset godina (2014.-2023.), prikupljene iz država članica i zemalja kandidata.
Studija, među ostalim, provjerava kako vlasništvo nad medijima i politički utjecaj utječu na pluralizam mišljenja i slobodu izražavanja u kontekstu izazova s kojima su se mediji suočavali u posljednjem desetljeću. Jedan od tih izazova je koncentracija vlasništva nad medijima u rukama vlada, aktera povezanih s moći i poslovnih ljudi u kontekstu opetovanih gospodarskih kriza, kao i praznine i/ili loša provedba medijskog zakonodavstva. Stoga autori zaključuju da postoji potreba za stvarnim nadzorom kroz tijela koja bi trebala nadzirati nepristranost medija, kao i učinkovit nadzor nad vlasništvom medijskih trustova i njihovim javnim financiranjem. Iako su neke zemlje – uključujući Rumunjsku – uvele obvezu medijskih tvrtki da prijave svoje vlasništvo, postoji “opći neuspjeh” u provedbi ovih zakona u smislu osiguravanja transparentnosti informacija.
Ekonomski ranjive medije otela je politika ili interesne skupine
Pozivajući se na izvješća UNESCO-a, autori studije tvrde da je Europa doživjela stalni porast u pogoršanju slobode tiska i pluralizma mišljenja tijekom proteklog desetljeća, budući da su se demokracije diljem kontinenta suočavale s izazovima u rasponu od gospodarskih kriza do terorizma, migracija i, nedavno , rat u Ukrajini. Medijsko tržište suočavalo se s opetovanim recesijama, koje su pogodovale koncentraciji poslovanja i horizontalno, u istom sektoru – tisak, TV, itd. – i međusektorski. U studiji se navodi da su Europu oduvijek karakterizirali monopoli i oligopoli tiska, što je predstavljalo određenu prijetnju pluralizmu, no posljednjih su godina vlade ovu praksu koristile kako bi porobile tisak i ušutkale glasove koji se ne slažu. Nestabilno gospodarsko okruženje ostavilo je tisak bez izvora financiranja i ranjivim na vlade.
“Vlade, vladini dužnosnici ili pojedinci s vezama s vladajućim strankama povećali su svoju kontrolu nad komercijalnim medijima, bilo izravnom kupnjom ili pristranom provedbom postojećih pravila kako bi namjerno ograničili pluralizam – pridonoseći okruženju koje je također neprijateljsko prema tisku”, autori izvješća kažu.
Umjesto da odaberu zajednički pristup reguliranju koncentracije vlasništva kako bi se osiguralo zdravo konkurentsko okruženje na medijskom tržištu, države članice iskoristile su svoj prerogativ donošenja zakona o tom pitanju i usvojile različita rješenja. Dok Nizozemska, Irska, Portugal i Španjolska imaju posebne zakone o tržišnom natjecanju na medijskom tržištu, većina zemalja EU-a ima samo opće propise o tržišnom natjecanju i zasebno samo posebne medijske zakone.
Većina europskih zemalja nema učinkovite zakone protiv političkog uplitanja u medijske poslove
Drugo pitanje koje je istaknuto u studiji ECR-a je izravna državna intervencija u spajanjima i akvizicijama. Stoga su, prema pisanju lista, u većini europskih zemalja zakonske zaštite od kontrole medija od strane političara, stranaka ili interesnih skupina slabe ili nepostojeće. Dok zemlje poput Portugala i Litve izričito zabranjuju političkim strankama da posjeduju medijske fondove, na Malti su, primjerice, dvije stranke koje se izmjenjuju u vladi među ključnim igračima na medijskom tržištu. Italija je također imala bivšeg premijera Silvija Berlusconija, poznatog medijskog tajkuna, koji je svoj medijski posao koristio za svoju političku ponudu. Ali tisak nije bio osjetljiv samo na državna preuzimanja, već i na poslovne ljude koji su ga koristili za promicanje vlastitih interesa i, daleko od potrage za profitom, koristili su ga za politički utjecaj. Taj je trend posebno bio vidljiv u zemljama srednje i istočne Europe te zapadnog Balkana, gdje se nakon globalne ekonomske krize 2008. godine smanjio opseg stranih ulaganja, što je omogućilo prelazak vlasništva medija sa stranih kompanija na nekoliko domaćih gospodarstvenika.
Zakoni o obveznom objavljivanju vlasništva medijskih poduzeća trpe u smislu transparentnosti
Ovim negativnim trendovima u nekim se zemljama suprotstavljaju propisi kojima je cilj osigurati transparentnost vlasništva nad medijskim trustovima. Međutim, iako većina europskih zemalja ima formalne zahtjeve za objavu vlasničke strukture medijskih poduzeća, te obveze često imaju ograničenja, poput obveze da se te informacije otkriju samo vlastima, a ne javnosti.
Državno oglašavanje – način na koji vlade kontroliraju tisak, a da ga ne posjeduju
Vlasništvo dopušta pritisak na uređivačku neovisnost, ali politički utjecaj moguće je ostvariti i bez posjedovanja medija. Jedan takav način vršenja vladinog utjecaja na tisak je državno oglašavanje. Autori studije ističu da propisi koji bi osigurali pravednu i transparentnu raspodjelu državnog oglašavanja nedostaju u mnogim analiziranim zemljama, ali u srednjoj i istočnoj Europi gdje se naslijeđe autoritarne vladavine još uvijek odražava u odnosu država-mediji, oglašavanje s javnošću novac često ostaje jedan od rijetkih, ako ne i jedini izvor financiranja tiska.
“Neuspješna provedba postojećih pravila dovela je do instrumentalizacije dodjele sredstava za potporu provladinim glasilima nauštrb neovisnih i kritičkih medija. Studije su pokazale da mediji naklonjeni vladi dobivaju lavovski udio državnog oglašavanja i da između 2016. 2018. zabilježen je peterostruki porast postaja koje dobivaju više od 50% svog financiranja od države, a neke se čak oslanjaju isključivo na državno oglašavanje”, navodi se u studiji.
Slabi, politički vođeni regulatori = podređeni tisak
Politički utjecaj također je uvelike moguć zbog slabih medijskih regulatora. Političko uplitanje – često imenovanjem ljudi povezanih s vladajućim strankama u ta tijela – smanjilo je njihovu sposobnost da osiguraju neovisnost medija. Kao posljedicu slabog nadzora, autori studije govore o političkoj kontroli nad javnim medijskim servisima. Iako bi trebali biti dostupni široj javnosti i proizvoditi sadržaj za sve, odražavajući političke, društvene i kulturne razlike, vlade su povećale političku kontrolu nad pločama ovih javnih medija. To je također oslabilo sadržaj informacija koje pružaju, napominju autori studije. Primjećuju da je ova politička kontrola nad medijskim vlastima povećana diljem Europe, pri čemu su sve zemlje prijavile veći ili manji stupanj političkog utjecaja na imenovanje medijskih rukovoditelja.
“Bez odgovarajućeg nadzora, ‘dezinformacije’ se mogu koristiti za suzbijanje oporbenih medija (…) Osim toga, ako su medijski kanali cenzurirani, čitavi dijelovi stanovništva mogu ostati bez alternativnih izvora informacija”, ističu autori studije ECR-a van.
“Sve se to događa u klimi u kojoj je povećano širenje informacija putem internetskih medija, što samo po sebi predstavlja izazov neovisnosti i pouzdanosti informacija za javnost”, dodaju.
Europski zakon o slobodi medija – doprinos EU-a depolitizaciji tiska
Unatoč svim tim izazovima, postoji nada. Osim pozitivnih primjera u nekim europskim zemljama i nastojanja civilnog društva da osigura neovisnost medija, EU je također postala sve aktivnija u nametanju visokih standarda zaštite medija. Primjer za to je europski zakon o slobodi tiska, koji je osmišljen kako bi osigurao bolju koordinaciju nacionalnih propisa i njihovu konvergenciju u uspostavljanju zaštitnih mjera protiv uplitanja države u neovisni tisak. Propis koji je predložila Europska komisija i koji je dogovoren s veleposlanicima država članica odgovara na sve veću zabrinutost zbog politizacije tiska, nedostatka transparentnosti u vlasništvu nad medijima i dodjele državnog oglašavanja medijima. Europski zakon o slobodi medija uspostavlja zakonodavni okvir s novim pravilima i mehanizmima za poboljšanje zaštite novinara od politike i osiguravanje funkcionalnog medijskog tržišta, uključujući kroz regulatornu suradnju i konvergenciju, uključujući odredbe za bolju transparentnost i pravednu raspodjelu ekonomskih resursa.