Subscribe
ECR s vremena na vrijeme upozorava da se trenutačna gospodarska politika EU-a pokazuje pogrešnom. Odgovornost za neuspjeh obično se dodjeljuje Komisiji Von der Leyen i Europskom parlamentu u kojem dominira ljevica. Sada je Glavna uprava za unutarnju politiku u Europskom parlamentu objavila studiju u kojoj ukazuje na ulogu Vijeća Europske unije.
Nakon pandemije i energetske krize Vijeće je upotrijebilo članak 122. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) kako bi uspostavilo fondove Next Generation EU (NGEU) i odgovorilo na potpunu invaziju Rusije na Ukrajinu.
Takvo izvršno pribjegavanje, prethodno navedeno u poglavlju Ugovora posvećenom ekonomskoj politici, zaobilazi Europski parlament, kao da je Vijeće uvjereno u nesposobnost zastupnika da se nose s hitnim ili važnim problemima povezanima s gospodarstvom.
Vijeće je u prošlosti već koristilo isti mehanizam za ispravljanje zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) 1969., pokretanje mjera odgovora na energetsku krizu iz 1970-ih i reagiranje na eurokrizu 2010. uspostavom Europskog mehanizma za financijsku stabilnost.
Člankom 122. stavkom 1. UFEU-a Vijeću se omogućuje donošenje “mjera primjerenih gospodarskoj situaciji”. Nadalje, klauzula se posebno odnosi na slučaj u kojem se “javljaju ozbiljne poteškoće u opskrbi određenim proizvodima, posebno u području energije”. S druge strane, člankom 122. stavkom 2. Vijeću se omogućuje da državi članici dodijeli financijsku pomoć Unije u slučaju prirodnih katastrofa ili izvanrednih događaja koji su izvan njezine kontrole.
Kako bi se riješio problem gospodarskog pada nakon pandemije bolesti COVID-19, Vijeće je upotrijebilo članak 122. UFEU-a za donošenje takozvanog Instrumenta EU-a za oporavak (EURI), čija je najpoznatija značajka Mehanizam za oporavak i otpornost. Navedeni cilj EURI-ja bio je pružiti financijsku potporu državama članicama kako bi se spriječilo daljnje pogoršanje njihova gospodarstva, zapošljavanja i socijalne kohezije te potaknuo održiv i otporan oporavak gospodarske aktivnosti.
Neviđena veličina monetarnog stvaranja putem RRF-a prvotno je okrivljena za kontinuiranu inflaciju koju sada trpimo i koja je uvelike povećana zbog sukoba s Rusijom.
Nakon toga Vijeće je ponovno upotrijebilo članak 122. stavak 1. UFEU-a kako bi donijelo Uredbu o koordiniranim mjerama smanjenja potražnje za plinom (Uredba o smanjenju potražnje za plinom) i Uredbu o hitnoj intervenciji radi rješavanja problema visokih cijena energije (Uredba o hitnim intervencijama), čiji je cilj bio riješiti energetsku krizu nakon ruske sveobuhvatne invazije na Ukrajinu.
Uredbom o smanjenju potražnje za plinom državama članicama nalaže se da dobrovoljno smanje potrošnju plina i uspostavlja mehanizam kojim se Vijeću omogućuje da proglasi upozorenje Unije nakon kojeg bi države članice bile obvezne smanjiti potrošnju plina.
Uredbom o hitnim intervencijama utvrđuju se daljnje mjere za smanjenje potražnje za električnom energijom, gornja granica tržišnih prihoda za proizvođače električne energije, privremeni doprinos solidarnosti koji plaćaju poduzeća koja se bave fosilnim gorivima te način raspodjele i/ili utrošenja prihoda od ZPP-a i doprinosa solidarnosti.
Svrha Vijeća bila je osigurati dostatnu opskrbu plinom i električnom energijom te ublažiti rast cijena za oboje. U kojoj je mjeri to postignuto, trenutna inflacija navodno govori. Poljska se pred Sudom Europske unije usprotivila pravnoj osnovi Uredbe o smanjenju potražnje za plinom, dok su energetska poduzeća osporila Uredbu o hitnim intervencijama.
U studiji se priznaje da su “države članice i dalje glavni akteri odgovorni za gospodarsku politiku”, u skladu s člankom 2. stavkom 3. i člankom 5. stavkom 1. UFEU-a. Oni trebaju koordinirati svoje politike unutar Vijeća, što ne znači da bi Vijeće trebalo uskladiti ekonomske politike država članica.
Neka države članice djeluju i vjerojatno ćemo manje propitivati o tome koja od triju političkih institucija EU-a treba biti odgovorna za sve veći i sada prilično trajni nered na kontinentu.
Izvor slike: Access Info Europe