Više ljudi učinilo nas je boljim

Godine 1968. profesor Paul R. Ehrlich sa Sveučilišta Stanford objavio je knjigu The Population Bomb, koji je započeo nedvosmislenom tvrdnjom: ‘Bitka da se prehrani cijelo čovječanstvo je gotova. U 1970-ima stotine milijuna ljudi će umrijeti od gladi usprkos svim programima sloma koji su sada započeti. S ovim kasnim datumom ništa ne može spriječiti značajan porast stope smrtnosti u svijetu.’ Ehrlichova knjiga postala je bestseler, dobivši veliku medijsku pozornost. Ali čuo se glas protivljenja. Profesor sa Sveučilišta Illinois Julian L. Simon u lipnju 1980. napisao je u Scienceu da dokazi upućuju na ‘dugoročan pozitivan učinak dodatnih ljudi’. Ehrlich i njegovi suradnici uzvratili su u prosincu 1980. da Science nije trebao objaviti Simonov članak: To nije bio znanstveni rad. Kontroverza se zapravo odnosila na to jesu li zemljini resursi sve manji kao rezultat rasta stanovništva, te stoga postaju li sve skuplji. Simon je ponudio Ehrlichu okladu: Ehrlich je mogao izabrati bilo koju sirovinu koju želi i datum za više od godinu dana. Simon bi se kladio da će njihova cijena pasti. Ehrlich je odabrao bakar, krom, nikal, kositar i volfram i razdoblje od deset godina. Između 1980. i 1990. svjetska populacija porasla je za više od 800 milijuna. To je bilo najveće povećanje u jednom desetljeću ikada. Ali do rujna 1990. (korigirana za inflaciju) cijena svakog od pet metala je pala. Ehrlich je morao poslati ček Simonu. Međutim, uvijek je odbijao sudjelovati u raspravi s njim, oholo napomenuvši : ‘Kada lansirate svemirski šatl, ne trčite ravnozemljaše da budu komentatori. Oni su izvan granica onoga što bi trebao biti diskurs u medijima. U području ekologije, Simon je apsolutni ekvivalent ravnozemljaša.’

Ne samo usta za hranjenje

Ehrlich je bio daleko od cilja. Godine 1968. na planeti je živjelo oko 3,5 milijarde ljudi. Do 2015. bilo ih je čak 7,3 milijarde. (Danas ih je oko 8,1 milijarda, uz stopu rasta koja opada.) Ipak, siromaštvo je znatno smanjeno. Godine 1820. 965 milijuna od svjetske populacije od 1,1 milijarde živjelo je u ekstremnom siromaštvu (definirano kao prihod jednak 1,90 dolara dnevno). Do 2015. godine 734 milijuna od 7,3 milijarde ljudi na Zemlji živjelo je u ekstremnom siromaštvu, uglavnom u Africi. Ekstremno siromaštvo je gotovo nestalo na Zapadu. U izvanrednoj nedavnoj knjizi, Superabundance, dr. Marian Tupy s Cato Instituta i profesor Gale L. Pooley sa Sveučilišta Brigham Young, Hawai, pričaju priču o rastu stanovništva, inovacijama i ljudskom procvatu na ‘beskonačno izdašnom planetu’. Dvije glavne teze knjige su: 1) da ne trebamo previše brinuti o rastu stanovništva jer u prosjeku svaka dodatna osoba stvara više bogatstva nego što on ili ona troši; 2) da je materijalni napredak mnogo veći nego što se odražava u većini statistika, jer se ne treba mjeriti novčanim cijenama, nego vremenskim cijenama, pod kojima se podrazumijeva vrijeme potrebno za rad za različita dobra.

Prethodnu tezu već je predložio Adam Smith kada je uočio da je podjela rada ograničena opsegom tržišta. Ako su ostale stvari jednake, u populaciji od 10 milijuna bit će više konkurencije i naprednije podjele rada nego u populaciji od samo 100.000. Godine 1972. američki ekonomist David D. Friedman analizirao je tvrdnju da je dodatno ljudsko biće više teret nego blagoslov i zaključio da to nipošto nije sigurno. Postojali su pozitivni i negativni učinci rasta stanovništva. Britanski ekonomist Lord Peter Bauer posvetio je pronicljiv rad mitu da je rast stanovništva problem. Moj intelektualni mentor, ugledni austrijski ekonomist Friedrich A. von Hayek, napisao je u Fatal Conceit (1988., str. 133): ‘Postali smo civilizirani povećanjem našeg broja baš kao što je civilizacija to povećanje omogućila: možemo biti malobrojni i divlji, ili brojni i civilizirani.’ Ali možda je najupečatljivije opovrgavanje teze o prenaseljenosti iznio Simon, koju su sada potkrijepili Tupy i Pooley. Svako novo ljudsko biće nije samo dodatna usta koja treba hraniti, već ima i mozak koji može stjecati i prenositi znanje te par ruku s kojima može koristiti svoje vještine i sposobnosti. Svako novo ljudsko biće ne samo da troši, već i proizvodi, čak stvara. On ili ona moraju se smatrati dodatnim resursom, ‘krajnjim resursom’ kako je rekao Simon.

Intelektualna zabluda na kojoj se temelji teza o prenapučenosti je da su resursi društva poput kolača fiksne veličine gdje veći dio jednog čovjeka podrazumijeva manji dio drugog čovjeka. Tu bi došljak uzeo od mještana, novorođenče od postojećeg stanovništva. To je možda bio slučaj u nekim zaostalim društvima prošlosti, ali moderna ekonomija nije igra s nultim rezultatom. Dinamičan je, nije statičan. Više stvara nego što uništava. ‘Populaciona eksplozija’ modernog doba nije nastala zato što su se ljudi odjednom počeli razmnožavati poput zečeva, samo su prestali umirati poput muha. Stoga je to bila dobrodošla posljedica gospodarskog napretka. Ali Tupy i Pooley pokazuju, poput Simona, da je to također bio uzrok ekonomskog napretka, jer je značilo povećanje resursa.

Cijena vremena više govori od cijene novca

Vrijednost dobra obično mjerimo njegovom novčanom cijenom. Komad kruha košta 1 dolar i to je to. S vremenom se cijena obično prilagođava inflaciji (ili deflaciji). Ali ono što je stvarno znakovito je koliko je ljudima potrebno da zarade novac da kupe ovaj komad kruha. Ako zarađujete 10 dolara na sat, to će vas koštati 6 minuta. Ako se cijena poveća na 1,10 dolara, a vaš satni prihod poraste na 12 dolara, tada će vas ovaj komad kruha koštati 5 minuta i 24 sekunde rada. Postao je jeftiniji u smislu cijene vremena. Tupy i Pooley definiraju vremensku cijenu kao ‘dužinu vremena koje osoba mora raditi da zaradi dovoljno novca da nešto kupi. To je novčana cijena podijeljena s prihodom po satu.’ Na primjer, kupnja funte šećera zahtijevala je gotovo tri sata rada u tvornici 1850. godine; 2021. bilo je potrebno samo 35 sekundi. Autori zatim definiraju obilje resursa kao pojavu ‘kada nominalni prihod po satu raste brže od nominalne cijene resursa’. Jedna od najzanimljivijih (ili najprosvjetljujućih, trebao bih reći) činjenica u knjizi odnosi se na svjetlost. Godine 1800. jedan sat svjetla koštao je 5,37 sati rada. Danas košta manje od 0,16 sekundi. To je povećanje obilja od 12.082.400 posto. Mračni srednji vijek doista je bio mračan.

Poučno je pogledati razvoj od 1960. godine kada je svjetsko stanovništvo naraslo s tri na osam milijardi. U međuvremenu su resursi postali znatno jeftiniji. Globalna cijena gume, čaja, duhana, palminog ulja, kave i pamuka pala je za 90% ili više. U prosjeku, vremenska cijena robe pala je za 83 posto. To znači da bi tipični radnik mogao udvostručiti svoju potrošnju dobara svake 22 godine. Ovo je doista zapanjujuće. Postoji mnoštvo drugih intrigantnih činjenica u ovoj knjizi. Na primjer, poljoprivredna učinkovitost se toliko poboljšala da su samo 2 posto stanovništva Sjedinjenih Država poljoprivrednici. Kad bi poljoprivrednici u ostatku svijeta postali jednako učinkoviti, 146 milijuna hektara obradivih površina moglo bi se vratiti prirodi. Doista, gospodarski rast obično nije više od nečega. Ako ništa drugo, radi se o manje nečega jer učinkovitost znači da su pronađeni jeftiniji načini za proizvodnju stvari. Oslobađa resurse koji se zatim mogu bolje iskoristiti, uključujući čišći okoliš, smanjenje siromaštva, uklanjanje smrtonosnih bolesti, produženi životni vijek i veću sigurnost ne samo radnika već i putnika. U knjizi sam zabilježio frapantan podatak da je između 1968. i 1977. bio jedan smrtni slučaj na 350.000 ukrcaja u zrakoplove, dok je između 2008. i 2017. bio jedan smrtni slučaj na 7,9 milijuna ukrcaja.

Ekonomski rast zahtijeva ekonomsku slobodu

Što je s prenapučenim i očajnički siromašnim mjestima koja smo svi vidjeli na televiziji ili čitali u knjigama? Odgovor je da ekonomski napredak zahtijeva određene institucije i tradicije od kojih bi vladavina prava i ekonomske slobode mogle biti najvažnije, kao što Tupy i Pooley uvjerljivo tvrde. Ako više ljudi želi proizvesti više ideja, što dovodi do izuma, moraju biti slobodni misliti, govoriti, udruživati ​​se, ne slagati se i, što je najvažnije, testirati svoje izume na tržištu gdje je korisno odvojeno od beskorisnog. Autori spominju Stevea Jobsa slavnog Applea. Po rođenju ga je usvojio američki par, ali njegov otac je bio sirijski musliman. Što bi se dogodilo da je Steve Jobs rođen i odrastao u Siriji? Vjerojatno bi poginuo u građanskom ratu koji je tamo dugo bjesnio, ali također je pošteno reći da čak i kao preživjeli u Siriji ne bi imao malo prilika za korištenje svojih posebnih vještina – toliko posebnih da ga je Apple morao dovesti nakon što je napustio tvrtku. Još jedan uvjerljiv primjer koji autori spominju je onaj kraljice Anne od Velike Britanije i Irske. Imala je sedamnaest trudnoća, ali je umrla ne preživjevši problem. Čak se ni monarsi iz prošlosti nisu mogli osloniti na naprednu medicinsku skrb koju sada uzimamo zdravo za gotovo.

Zaista je užasno čitati o nedavnom kineskom pokušaju da ograniče rast stanovništva. Godine 1980. Komunistička partija Kine održala je konferenciju na kojoj se raspravljalo o pitanju stanovništva. Jedan sudionik, zrakoplovni inženjer Song Jian, upravo je pročitao dvije utjecajne knjige, Granice rasta i Nacrt za preživljavanje . Obojica su bez sumnje upozoravala na nadolazeću katastrofu prenapučenosti. Song je uvjerio svoje kolege komuniste da se stanovništvo Kine mora drastično smanjiti. Iste godine službeno je usvojena politika jednog djeteta. Bilo je oštro provođeno. Odrasli su bili sterilizirani, trudnoće prekinute, obitelji s jednim roditeljem zabranjene. Ženama su ugrađivani uređaji koji su onemogućavali trudnoću, a nezakonito začeta djeca nisu se prijavljivala, što je značilo da nisu mogle studirati, udati se ili same imati djecu. Neka nezakonita djeca dana su na međunarodno posvajanje. Izložena su bila mnoga novorođena djeca, uglavnom djevojčice. Politika jednog djeteta uzrokovala je neizrecive patnje. Ali kada je 2015. konačno popustilo, profesor Ehrlich je bio ljut. Tvitnuo je (velikim slovima): ‘GIBBERING INSANITY—THE GROWTH-FOREVER GANG.’

Obrazovanje i prosvjetiteljstvo

Tupyjev i Pooleyjev pravodoban i koristan rad ima vrlo malo razloga za osporavanje. Ja, međutim, ne bih koristio ‘environmentalizam’ o današnjoj agresivnoj i netolerantnoj vjeri, jer svi smo mi ekolozi u smislu da želimo čist i zdrav okoliš. Upotrijebio bih drugi izraz koji je predložio profesor Rognvaldur Hannesson, ‘ekofundamentalizam’. Međutim, primijetio sam jednu točnu, ali pomalo pogrešnu činjenicu o svojoj zemlji, Islandu. Autori navode brojke o napretku u javnom obrazovanju. Do 1820. 85 posto danske djece upisalo je osnovnu školu, a 81 posto švedske djece. To je tada bila najveća stopa u svijetu. Za Norvešku je iznosio 49 posto, za Sjedinjene Države 41, za Ujedinjeno Kraljevstvo 13, a za Island 12. Ali u to vrijeme u velikom, slabo naseljenom Islandu djecu obično nisu poučavali u formalnim školama, već njihov župnik na svojoj farmi. Doista, krajem osamnaestog stoljeća Island je imao vjerojatno najveću stopu pismenosti od svih nordijskih zemalja. Jedan od razloga zašto su nordijske zemlje danas relativno uspješne je nedvojbeno to što su tijekom stoljeća akumulirale mnogo kulturnog kapitala, uključujući gotovo potpunu ranu pismenost. Štoviše, sugerirao bih da je glavno objašnjenje velikih povijesnih postignuća Židova akumulacija kulturnog kapitala tijekom stoljeća i zapravo tisućljeća, kao što autori doista priznaju. Kao što je Disraeli uzvratio u Donjem domu 1835., kada je Daniel O’Connell, irski rimokatolički vođa, omalovažavao njegovo židovsko podrijetlo, ‘Da, ja sam Židov, i dok su preci pravog časnog gospodina bili brutalni divljaci u nepoznati otok, moji su bili svećenici u Solomonovom hramu.’

Izrazio bih samo sumnje (ali ne i potpuno odbacivanje) dvije ideje predstavljene u ovoj knjizi. Jedna od njih je da je pravi materijalni napredak na neki način uzrokovan europskim prosvjetiteljstvom. Istina je da je značajan gospodarski rast započeo tek u kasnom osamnaestom stoljeću, s neviđenim napretkom u znanosti, tehnologiji i industriji, te proširenjem međunarodne trgovine. Ali akumulacija ljudskog, društvenog i kulturnog kapitala, koja je bila nužan uvjet materijalnog napretka, započela je mnogo ranije. Vjerojatno se na Zapadu može pratiti do šuma Njemačke, kao što je sugerirao Montesquieu, gdje su narodne skupštine definirale i razvile zakon koji je zauzvrat trebao dovesti do mirnog i međusobnog prilagođavanja pojedinaca. Polako su slobode postale slobode. U I. svesku Prava, zakonodavstva i slobode, komentira Hayek: ‘Jedina zemlja koja je uspjela očuvati tradiciju srednjeg vijeka i izgradila na srednjovjekovnim ‘slobodama’ moderno poimanje slobode pod zakonom bila je Engleska.’ Iako je kraljevski apsolutizam neko vrijeme ojačao u nordijskim zemljama nego u Engleskoj, one su uglavnom zadržale svoju pravnu tradiciju iz srednjeg vijeka. Islandski pravni učenjak Sigurdur Lindal primjećuje: ‘Kraljevstvo se nametnulo, ali je, na ovaj ili onaj način, bilo prisiljeno priznati stariju germansku shemu i napraviti kompromis s njom.’ Tako su Britanski otoci i nordijske zemlje s vremenom pružili plodnije tlo za sjeme gospodarskog napretka nego mnoga druga mjesta, a do danas su te zemlje slobodnije od većine.

Sumnje u moralni napredak

Druga ideja u koju bih izrazio sumnju jest da je u posljednjih nekoliko stoljeća došlo do stvarnog moralnog napretka, a ne samo materijalnog. Autori s pravom ističu (str. 318) ‘skori nestanak nekoć uobičajenih običaja kao što su kanibalizam, pogubljenja zbog vještičarenja ili krivovjerja, dvoboji, mamljenje medvjeda, borbe pijetlova (i drugi životinjski borbeni sportovi), zakonski sankcionirano premlaćivanje žena i izloženost neželjenoj dojenčadi’. Stoga odbacuju pesimizam profesora Johna Graya (moga mentora na Oxfordu 1980-ih) da je mit ‘da se napredak postignut u znanosti i tehnologiji može dogoditi u etici, politici ili jednostavnije, civilizaciji’. Ali vrijede li njihovi primjeri? Ljudi se još uvijek pogubljuju zbog ‘krivovjerja’ u mnogim zemljama, ne samo u nekadašnjim komunističkim zemljama, nego iu nekim današnjim muslimanskim zemljama. Vjerojatno, također, ljudi nisu prestali spaljivati ​​vještice zato što su postale bolje osobe, već zato što je moderna znanost utvrdila da ne postoji uzročna veza između vještičarenja i društvenih zala kao što su loše žetve, glad ili epidemije. Vještice su obično (ili barem ponekad) spaljivane u samoobrani, ne nužno iz zlobe. Ne treba zaboraviti ni da se holokaust dogodio tek prije osamdeset godina. Borbe bikova su još uvijek legalne u nekim zemljama. Također je dobro pitanje koja je razlika između izlaganja novorođenčeta i njegovog pobačaja u zadnjim fazama trudnoće kada je postalo prava, iako vrlo mala osoba. Ne uspijevam uočiti nikakvu veliku moralnu razliku između ta dva postupka. Ipak, neke feministkinje zagovaraju pobačaj gotovo do trenutka rođenja (i navodno se 10 posto pobačaja dogodi nakon 12 tjedana).

Autori vide nestanak ropstva kao jedan od znakova moralnog napretka. Ali u Sovjetskom Savezu ropstvo je ponovno uvedeno već 1920-ih u zarobljeničke logore u kojima su držani potencijalni protivnici režima, a ponekad i radili do smrti. Milijuni ljudi su tako bili porobljeni. Sjeverna Koreja prakticira iznajmljivanje Rusiji radnika koji se iz svih praktičnih razloga tretiraju kao robovi. Neko je vrijeme Kuba prakticirala iznajmljivanje brazilskim liječnicima čije su plaće uglavnom odlazile kubanskoj državi. Čak i na Zapadu ima trgovanja ljudima, policija nas ne umorno upozorava. Kada su Hamasovi teroristi napali Izrael 7. listopada 2023., vidjeli su se divljaci kako haraju civiliziranom zemljom, siluju žene, ubijaju djecu, pljačkaju i pljačkaju, baš kao što su to radile horde Džingis-kana u trinaestom stoljeću, jedina razlika je bila što su imali pristup modernim strojevima kako bi mogli drsko snimati svoje zločine i postavljati ih na internet. Ne bih nužno poricao da je u svijetu došlo do nekog moralnog napretka, ali čini se da je on ograničen na zapadne zemlje, u Europi, Sjevernoj Americi i Oceaniji. Razmotrite nordijske zemlje. Ratovali su jedni protiv drugih stoljećima, a tek 1814. Švedska je poslala svoju vojsku u Norvešku da suzbije norveški pokret za neovisnost. Međutim, sada bi rat između nordijskih zemalja bio gotovo nezamisliv. Ali Barbari su još uvijek tu, a ponegdje su čak i na vratima.