Subscribe
U Svetom pismu saznajemo da je babilonska kula pokrenula višejezičnost kao božansku sankciju i kao sredstvo za raspršenje i podjele (Postanak 11,1-9). . Nekoliko stoljeća nakon toga, latinski je postao lingua franca u zapadnoj Europi, dok je grčki takav ostao u istočnom dijelu našeg starog kontinenta.
Pad obaju Rimskih Carstava označio je službeno širenje narodnih jezika; čak je i Rimokatolička crkva napustila svoj sveti jezik za slavljenje mise nakon svog Drugog vatikanskog koncila 1960-ih, zbog radikalne reforme koju je nametnuo papa Pavao VI. i o kojoj se do danas polemizira.
U skladu s takvim sličnim babelijskim trendom, Europska unija proklamira načelo višejezičnosti u članku 41., stavku 4. Povelje o temeljnim pravima, prema kojem državljani imaju pravo koristiti bilo koji od službenih jezika za komunikaciju s institucijama EU, a institucije moraju odgovoriti na istom jeziku. Ipak, njezina moćna centralistička institucija, Europska komisija, engleski, francuski i njemački smatra radnim jezicima i stoga im daje status prioriteta; a engleski je de facto postao novi lingua franca u Europskom parlamentu, pri čemu se većina sastanaka i svi tehnički sastanci među savjetnicima održavaju na tom germanskom jeziku.
Prije godinu dana Odjel za politiku građana i ustavna pitanja Europskog parlamenta objavio je studiju koju je zatražio Odbor za peticije (PETI) pod naslovom Jezična i kulturna raznolikost – Manjinski i manjinski jezici kao dio europske jezične i kulturne raznolikosti .
Teza izvješća je da se uporaba takozvanih “manjinskih i minoriziranih jezika” smanjila u posljednja tri desetljeća, označavajući eroziju kulturne raznolikosti, pa čak i prisutnosti manjina u Uniji.
Prikazane su dvije studije slučaja: Južni Tirol i Ladinsko područje, koje se međusobno presijecaju. Politika koja se provodi u Južnom Tirolu od 1972. prikazuje se kao veliki uspjeh. Kombinacija njemačkog i ladinskog s talijanskim u školama i javnoj upravi navodno pokazuje korelaciju i s rastom opće populacije i s rastom u određenim skupinama ljudi koji se smatraju Nijemcima, Ladinima i drugima. Međutim, istraživanje ne posjeduje konkretne podatke o Talijanima koji govore ta dva manjinska jezika (njemački i ladinski) ili bilo koji drugi jezik.
Europska unija ima 25 službenih državnih jezika i više od 28 manjinskih (apatrida) jezika. Manjine čine 7% stanovništva EU. Povrh tih jezika, kako službenih državnih tako i manjinskih, postoji „trnovito“ pitanje dijalekata, koji su izričito isključeni iz zaštite člankom 1. Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima (ratificirano od strane 16 država članica) i raznim nacionalnim propisima. U Španjolskoj je to slučaj s astursko-leoneškim i navaro-aragonskim jezikom. Prema studiji, katalonski govori 9,8 milijuna ljudi u Španjolskoj, dok je 677.000 onih koji govore španjolski baskijski. Studija zaboravlja na isticanje podataka o govornicima galicijskog, što je prilično iznenađujuće, jer je to treći jezik bez države u Španjolskoj; on objašnjava u dodatku da postoji dva milijuna Galicijana, od kojih se može pretpostaviti da većina govori galicijski do nekog stupnja kompetencije.
Unatoč studijskim podacima o broju govornika katalonskog i baskijskog, u tekstu se dalje navodi da je dobivanje što točnijih podataka o broju govornika manjinskog jezika i njihovoj jezičnoj kompetenciji zaključak kojem treba težiti.
Drugi zaključak je da agencije EU doprinesu financiranju posebnih tečajeva za odrasle za učenje jezika manjina. No, to dosad nije bio prioritet agencija EU-a, već nadležnost prepuštena javnim nacionalnim tijelima, u suradnji s privatnim partnerima.
Izvor slike: Paul Marina Travel