Subscribe
Dolazak prvih kiša u zapadni svijet, unatoč dramatičnim posljedicama u nekim slučajevima, svakako donosi odahnuće mnogim sektorima koji su bili ozbiljno pogođeni velikom ljetnom sušom.
Konkretno, poljoprivredno-prehrambeni i proizvodni sektori već dugo oglašavaju uzbunu.
Problemi povezani s nedostatkom svježe vode zapravo su višestruki i nisu ograničeni na prehrambene potrebe pojedinih građana, već prvenstveno utječu na poljoprivredni i industrijski svijet.
Zapravo, tijekom posljednja dva desetljeća potreba za vodom za proizvodni svijet eksponencijalno je porasla, a očekuje se da će potražnja rasti u budućnosti.
Nažalost, klimatska kriza mijenja učestalost i intenzitet oborina, utječe na količinu raspoložive vode i sušna razdoblja, a Europa je sve više kontinent s velikim rizikom od nedostatka vode, odnosno ne može zadovoljiti potražnju u kritičnim vremenima.
Dovoljno je reći da je prošlog ljeta 60% europskog teritorija bilo u kritičnom ili izrazito kritičnom stanju zbog suše.
Ali odakle dolazi svježa voda koju koristimo?
Iako je planet prekriven vodom, samo 1 % je korisna slatka voda i to uglavnom pod zemljom.
Stoga padaline igraju ključnu ulogu u opskrbi.
Površinske vode, bilo da se radi o rijekama ili jezerima, potrebno je obnavljati, a oborine su glavna hrana. Povećanje Zemljine temperature uzrokuje globalne preokrete koji poprimaju oblik ekoloških katastrofa kao u slučaju Pakistana ili pojave oborina izvan norme kao u nedavnom slučaju Marchea u Italiji, abnormalne toplinske valove i posljedično povećanje broja oborina sklonih suši područja.
Uz navedeno, jedna od najzabrinjavajućih posljedica je progresivno povlačenje ledenjaka i snježnog pokrivača u planinskim područjima, što je vrlo ozbiljan problem npr. u Italiji
Uzimajući u obzir da ledenjaci daju temeljni doprinos vodi u obnavljanju vodonosnika.
Stoga je neophodno da se globalne politike kreću na dva paralelna kolosijeka, jedan koji se odnosi na zaštitu okoliša i snižavanje temperature na Zemlji, a drugi koji se odnosi na smanjenje otpada i oporabu korištene vode.
Što se tiče prve točke, čini se da su zapadne vlade konačno dosegle svijest, što pokazuju i europski planovi ekološke tranzicije. Planovi koji bi, iako podložni mnogim varijablama, kao što je pokazala energetska kriza proizašla iz rata u Ukrajini, dugoročno trebali uspjeti zaustaviti ili barem usporiti klimatsku krizu.
Diskurs o otpadu je drugačiji: u ovom slučaju, zapravo, svaka će nacija nužno morati izraditi plan smanjenja i oporabe.
Osobito je u Italiji sve očitija potreba za jačanjem mreža, ulaganjem u održavanje i modernizaciju infrastrukture povezanih s ciklusom vode i proučavanjem procesa koji bi omogućio pročišćavanje i ponovnu upotrebu vode koja se trenutno usmjerava na industrijsku razinu. u odvode.
Bilo je riječi i o mogućnostima koje nudi cloud seeding, metoda koja se široko koristi u drugim zemljama, ponajprije u SAD-u, Kini i Arapskim Emiratima.
Kroz kemijske agense ubrizgane u oblake, čini se da je moguće izazvati kišu ili povećati njen protok.
Nažalost, nepoznanica i ograničenja ove metode su brojne.
Prije svega, može se primijeniti samo u prisutnosti oblaka; drugo, ne mogu se koristiti svi oblaci, već samo oni na određenim visinama i s određenim konformacijama; i na kraju, osim što rezultati nisu sigurni, također je izuzetno skupo i rizično: nisu poznati učinci korištenih kemijskih sredstava na ekosustav, niti je sigurno da njihova uporaba uzrokuje kišu.
Stoga je potrebno, sada više nego ikad, stvoriti kulturu vode kao dragocjene robe u zemljama koje se do jučer zapravo nisu bavile tim problemom, kulturu koja vodi smanjenju potrošnje, drastičnom smanjenju otpada i svijesti da voda nije beskrajno dobro.
The text was translated by an automatic system