Von Hayek i grad njegovih snova

Europski dnevnik: Beč, studeni 2021

U proljeće 1985., nekolicina nas koji smo osnovali Hayekovo društvo u Oxfordu za raspravu o klasičnim liberalnim i konzervativnim idejama pozvali smo Friedricha von Hayeka na večeru u Ritz u Londonu. Na kraju događaja grupa glazbenika prišla je našem stolu i pitala želimo li da se svira neka posebna melodija. Šapnuo sam im da bi trebali pustiti ‘Beč, grad mojih snova’ Rudolfa Sieczyńskog. Kada je naš gost čuo melodiju, zasjao je i prasnuo pjevajući pjesmu na njemačkom. Tada je naravno imao samo 86 godina. Hayek je rođen i odrastao u Beču, veličanstvenom gradu u srednjoj Europi koji je 1683. godine hrabro odolio osmanskom napadu i tako vjerojatno spasio europsku civilizaciju. To je jedan od velikih povijesnih gradova Europe, au sumraku Habsburškog Carstva sigurno je bio fascinantno mjesto za život. Kao što je primijetio Karl Kraus, ‘Ulice Beča popločane su kulturom, ulice drugih gradova asfaltom.’

Kava u Beču

Uistinu, uvijek je zadovoljstvo doći u Beč, kao što sam učinio u studenom 2021., odlazeći u operu (prikazano gore) gdje se izvodi balet ‘Peer Gynt’ Edvarda Griega izvodio se, večerajući u Rote Bar u hotelu Sacher, te provođenje poslijepodneva u Kavana Landtmann gdje su Carl Menger, Ludwig von Mises i drugi ekonomisti renomirane Austrijske ekonomske škole vodili žestoke rasprave o ekonomskim problemima i političkim izazovima. Beč je s pravom poznat po svojim kavanama. Jednom je primijećeno da ste, ako ste ušli u jedan od njih 1903., mogli pronaći Gustava Klimta, Sigmunda Freuda, Leona Trockog i Adolfa Hitlera kako tamo sjede u isto vrijeme, pijuckaju kavu i čitaju novine, vjerojatno za različitim stolovima.

Ovaj put sam mogao sustići i svoje austrijske prijatelje, prije svega dr. Barbaru Kolm, koja vodi Austrijski ekonomski centar i Hayek institut te je potpredsjednica uprave u Austrijskoj središnjoj banci. Ona je zasigurno jedna od najučinkovitijih i najaktivnijih svjetskih intelektualnih poduzetnica. Također je bilo ohrabrujuće vidjeti kako se Beč, kao i drugi europski gradovi, oporavlja od epidemije Covida, kao da se odjednom budi nakon noćne more.

Mengerov temeljni doprinos: marginalna analiza

Godine 2021. navršilo se 100 godina otkako je Menger, otac Austrijske ekonomske škole, preminuo, a ja sam tom prilikom bio glavni govornik na konferenciji Austrijskog ekonomskog centra održanoj u Središnjoj banci. Mengeru sam posvetio jedno poglavlje u svojoj dvotomnoj knjizi o Dvadeset i četiri konzervativno-liberalna mislioca , au svom sam predavanju istaknuo da je njegov doprinos ekonomskoj analizi na mnogo načina bio temeljan kao onaj Adama Smitha. Ono što je Menger učinio bilo je razbijanje ekonomskih dobara u jedinice, a zatim pronalaženje koliko jedinica svakog dobra može jednako zadovoljiti ljudske želje: to je bio ključni koncept granične korisnosti. Tretirao je sva dobra prema njihovoj mogućnosti da zadovolje ljudske potrebe, a ne prema njihovoj povijesti, na primjer troškovima proizvodnje.

Georgisizam i marksizam Nebitno

To je imalo važne političke implikacije jer je značilo da su dvije političke ideje, odnosno dogme, s kraja devetnaestog stoljeća postale teorijski irelevantne, georgizam i marksizam. Georgije je zemlji pripisivao poseban značaj jer je njezina opskrba bila više-manje fiksna, ali za Mengera je ona bila samo još jedno dobro koje je trebalo vrednovati i cijeniti prema svojoj graničnoj korisnosti. Marksizam je pripisivao poseban značaj radu jer je on trebao stvoriti svu vrijednost, dok ga je Menger smatrao dobrom koja se cijeni prema njegovoj graničnoj korisnosti. Nije rad stvorio vrijednost: vrijednost tih inputa stvorila je potencijalnost inputa rada ili jedinica da zadovolje ljudske želje. Mengerova velika pronicljivost ne samo da je diskvalificirala marksizam, već i vladinu redistribuciju dohotka kakvu su John Rawls i Thomas Piketty zahtijevali na raznim osnovama. Takva redistribucija iskrivila je informacije koje se dobivaju na učinkovitom tržištu rada o tome kako se različite jedinice rada – individualne vještine, talenti i sposobnosti – mogu najbolje upotrijebiti za zadovoljenje ljudskih želja.

Sablasti još uvijek progone Europu

Primijetio sam da ipak aveti georgizma i marksizma još uvijek opsjedaju Europu. Na primjer, na Islandu je bila raširena agitacija za poseban porez na riblje stoke, porez na rentu resursa, koji se temeljio isključivo na lažnim premisama georgizma. Općenitije, i radikalni feminizam i ekofundamentalizam , koji su glasno promovirani na sveučilištima i u medijima, imali su mnogo toga zajedničkog s marksizmom. Radikalne feministkinje vjerovale su da su žene iskorištavane od strane ‘Patrijaršije’, isplaćivane plaće ispod njihove stvarne vrijednosti (granična cijena). Ali ako je istina, u konkurentnom gospodarstvu to bi pružilo mogućnosti zarade onima koji su željeli voditi tvrtke u kojima rade isključivo žene. Zašto to nije učinjeno? Ekofundamentalisti su vjerovali da se priroda iskorištava daleko iznad onoga što je razumno. Ali prekomjerno iskorištavanje prirodnih resursa moglo bi se dogoditi samo ako im cijena nije bila točna, na margini, a to je obično zato što prava privatnog vlasništva nad njima nisu bila razvijena. Na primjer, kitovi i nosorozi bili su ugroženi, a jezera i rijeke zagađeni ako nitko nije posjedovao ta dobra. U većini slučajeva bilo je sasvim izvedivo definirati pravo privatnog vlasništva nad takvim dobrima, uzeti ih pod skrbništvo, postaviti im zaštitnike.