Subscribe
U kratkom eseju objavljenom u zimu 1964.-1965. pod nazivom “Jednakost i američka politička tradicija”, veliki konzervativni filozof Willmoore Kendall raspravlja o pitanju jednakosti u Sjedinjenim Američkim Državama. On priznaje da Deklaracija o neovisnosti iznosi, kao prvu od istina koju ljudi u Sjedinjenim Državama smatraju samoočiglednom, tvrdnju da su “svi ljudi stvoreni jednaki”. Međutim, takvo prividno pravo na jednakost ima prvu slabost. Tvrdnja “svi su ljudi stvoreni jednaki”, čak iu trenutku kada je izgovorena, značila je sasvim različite stvari različitim osobama. Barem, prof. Kendall identificira šest različitih značenja. Nekima je to samo značilo da su svi ljudi stvoreni jednaki u Božjim očima. Za druge je to značilo da su svi ljudi stvoreni s jednakim pravom na pravdu prema postojećim zakonima. Za drugu skupinu izražavala je nadu – i samo nadu – da će republika koja će se formirati biti zemlja, prva zemlja od svih zemalja ikada i bilo gdje, u kojoj će ljudi postati jednaki, to jest postići jednakost koji su ponizni i obespravljeni ljudi često sanjali snove koje su drugi ljudi nazivali utopijskim. Četvrto tumačenje dopuštalo je nadu da će SAD biti zemlja u kojoj će nejednakosti među ljudima biti manje očigledne, manje intimno povezane s onim što nazivamo nesretnim slučajem rođenja, manje je vjerojatno da će se prenijeti na buduće generacije. Ali ipak bi moglo postojati daljnje različito tumačenje, naime, nada da će nova republika biti ona u kojoj će muškarci – bijelci i samo muškarci, a ne žene – jednako glasovati barem na nekim izborima za javne dužnosti. Ili, kao šesta mogućnost, nada da će SAD biti zemlja u kojoj će vlada, odnosno politička vlast, poduzeti korake da ljude učini ravnopravnima; barem, prof. Kendall to navodi kao mogućnost, možda samo kao hipotezu, budući da se svodi na komunizam. Još uvijek, naravno, može postojati više kombinacija prvog. Pa ipak, javlja se drugi problem kada se takva dvosmislena jednakost smatra pravom: tvorci filadelfijskog ustava nisu spomenuli proklamirani prijedlog Deklaracije o neovisnosti. A to nije učinjeno čak ni u Preambuli, gdje zastaju kako bi nabrojali svrhe za koje narod SAD-a zaređuje i uspostavlja takav Ustav: savršeniju uniju, i blagoslove slobode i pravde, između ostalog – ali bez traga o jednakosti. Štoviše, kada je Madison, tijekom prve sjednice Kongresa, napisao Bill of Rights, također je propustio spomenuti jednakost. Tako prof. Kendall zaključuje da je ideja jednakosti nestala iz glavnih političkih dokumenata Sjedinjenih Država nakon Deklaracije o neovisnosti. Ponovno se pojavio nakon građanskog rata u četrnaestom amandmanu, vraćajući riječ “jednak” u politički vokabular nacije. Ali izričito se odnosi na “jednaku zaštitu zakona”, što zauzvrat može značiti bilo koju od dvije alternative. S jedne strane, može se tumačiti kao davanje svim ljudima prava na jednaku zaštitu postojećih zakona; s druge strane, svi ljudi mogu imati pravo na zakone koji svakome zapravo daju jednaku zaštitu. Samo bi ovo drugo tumačenje dalo čovjeku pravo da ide na sud kako bi se zakon mogao proglasiti neustavnim jer je u suprotnosti s četrnaestim amandmanom.
Takvo tumačenje dopušta, prema prof. Kendallu, pravnu revoluciju pod vodstvom Vrhovnog suda protiv Kongresa i državnih zakonodavnih tijela. Vrhovni sud se prvo desetljećima držao prvog tumačenja, ali je potom krenuo s revizijom i reinterpretacijom državnih zakona kako bi zapravo pružio jednaku zaštitu svima i zabranio diskriminaciju u korist jednih, a protiv drugih osoba. Unatoč tome, naš autor tvrdi da je takvo tumačenje u suprotnosti – čak implicitno ukida – Deseti amandman Ustava, koji zabranjuje federalnim vlastima da donose odluke o pravu glasa, obrazovanju ili vjeri, gdje očito mogu postojati pitanja o jednakosti. Izvor slike: Rowman & Littlefield