fbpx

Zaštita europske audiovizualne baštine

Kultura - 29 kolovoza, 2024

Vijeće Europe je 2001. godine usvojilo Europsku konvenciju za zaštitu audiovizualne baštine, smatrajući da je materijal pokretnih slika sastavni dio europske kulturne baštine i da ga treba zaštititi za budućnost. Konvencija opisuje pokretnu sliku i kao oblik umjetnosti i kao zapis naše prošlosti, dakle s kulturnim, znanstvenim i istraživačkim mogućnostima. Pokretni materijal uključuje i kinematografska djela i druge snimke bilo kojim medijem, uz jedini uvjet prenošenja dojma kretanja. Kao posljedica toga, pokriva televiziju, ali ne i radio. Glavni instrument zaštite je obveza zemalja koje su ratificirale da polože materijal koji pripada njezinom audiovizualnom materijalu koji je proizveden ili koproduciran u toj zemlji. Obavezni primjerak jamči postojanje najmanje kopije produkcije, plus restauraciju njezinog materijala kako bi se sačuvao od propadanja. Depozit domaćih proizvoda koji se odnose na svaku zemlju nakon stupanja na snagu konvencije je obavezan. Međutim, konvencija također promiče dobrovoljni depozit, na primjer, za strane produkcije i pokretne slike proizvedene prije konvencije. Dobrovoljni depozit također pokriva pomoćni materijal, kao što je tehnički materijal proizašao iz proizvodnje (v.gr. oprema za snimanje), stavke povezane s širenjem i iskorištavanjem pokretnih slika (v.gr. plakati). Unatoč obveznom karakteru obveznog primjerka, zemlje koje su ratificirale konačnu odluku odlučuju o tome što je njihova audiovizualna baština. Takva odluka ne bi trebala biti proizvoljna ili diskriminirajuća. Međutim, to je implicitno priznanje da je audiovizualna baština najprije nacionalna, a zatim europska, kao kombinacija odgovarajućih nacionalnih baština. Položeni materijal mora biti originalan ili materijal iz kojeg se može rekonstituirati izvorna kvaliteta. Arhivska tijela mogu biti javna ili privatna, ali ih ne može kontrolirati nitko tko se prvenstveno bavi profitnim aktivnostima u medijskom sektoru. Povrh te konvencije, Vijeće Europe usvojilo je Protokol o zaštiti televizijskih produkcija, zbog njihove gotovo univerzalne dostupnosti, količine i uloge kao ogledala svih sektora i aspekata društva. Televizijska produkcija isključuje materijal pokretnih slika koji se prenosi na individualni zahtjev i interaktivni materijal pokretnih slika, odnosno usluge videa na zahtjev (VOD) i platforme za dijeljenje videa (VSP) nisu obuhvaćene protokolom. S obzirom na sve veću važnost VOD-a, multimedijskih i interaktivnih proizvoda, oni su obuhvaćeni odredbama konvencije, ali ne i protokolom. Televizijske produkcije također podliježu obveznom primjerku, ali protokolom je državama izričito dopušteno da ocijene, odaberu ili uzorkuju one produkcije za koje smatraju da pripadaju njihovoj audiovizualnoj baštini. U slučaju drugih produkcija (na primjer, kinematografskih), ovo je razmatranje implicitno, ali ne i eksplicitno. Ovdje se može vidjeti manje iscrpna kvaliteta obveznog primjerka za televizijske produkcije. Radio-televizijske kuće mogu djelovati kao depozitna tijela, ako tako odredi država, bilo za produkcije koje emitiraju same ili, ako se obje strane slažu, druge radiodifuzne kuće. Ovo čini još jednu razliku između televizijske proizvodnje i drugih oblika pokretnih slika, posebice kina, za koje arhivska tijela mogu biti privatna, ali ih ne može kontrolirati nitko tko se primarno bavi profitnim aktivnostima u medijskom sektoru, kao što su nakladnici. Do sada je konvenciju ratificiralo samo osam država članica Europske unije (Hrvatska, Francuska, Njemačka, Mađarska, Litva, Luksemburg, Poljska i Slovačka), od kojih su protokol ratificirale samo četiri (Francuska , Njemačka, Litvanija i Slovačka Republika). Prije konvencije i protokola, Vijeće Europe usvojilo je svoju Europsku konvenciju o kinematografskoj koprodukciji iz 1992. za promicanje europske kinematografije kroz kulturnu suradnju. Ovaj prethodni međunarodni sporazum uživa mnogo širi status ratifikacije, uključujući svih 27 država članica Europske unije. Izvor slike: Trypadvisor