Subscribe
Europski dnevnik: Varšava, studeni 2021
Vjerojatno niti jedan veliki europski grad ne ilustrira tako dobro razaranja novije europske povijesti kao Varšava, glavni grad Poljske. Prvobitno mali ribarski gradić na rijeci Visli, bio je glavni grad goleme Poljsko-litavske zajednice od kasnog šesnaestog stoljeća do 1795. kada je Poljska prestala postojati kao neovisna država, nakon što su je susjedi, Pruska, Rusija neslavno triput podijelili , i Austrija. U kasnom devetnaestom stoljeću grad je ipak napredovao i postao poznat po svojoj lijepoj arhitekturi i širokim bulevarima: čak su ga zvali ‘Pariz sjevera’. Tada je bio glavni grad poluautonomnog kraljevstva Poljske pod ruskom vlašću i treći po veličini grad carstva Romanovih, nakon Sankt Peterburga i Moskve. Godine 1918. Varšava je postala glavni grad nove Republike Poljske i nastavila cvjetati. Međutim, u borbama nakon nacističke invazije na Poljsku 1. rujna 1939. veliki dijelovi grada su uništeni. Odgovarajući na napad, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska objavile su rat nacističkoj Njemačkoj, kao što su bile obvezne učiniti prema ugovorima s Poljskom, ali nisu objavile rat Sovjetskom Savezu koji je 17. rujna napao Poljsku s istoka, dovršivši četvrtu podjela Poljske. Godine 1944. bilo je jasno da nacistička Njemačka gubi rat. U srpnju se Staljinova Crvena armija približavala rijeci Visli. Poljski pokret otpora odlučio je ustati. Ali tada je Staljin naredio svojoj vojsci da se zaustavi na istočnoj obali Visle, dajući nacistima priliku da brutalno uguše ustanak. Poljaci su se hrabro borili, povlačeći se u svaki skriveni kutak grada, čak su se skrivali u njegovom kanalizacijskom sustavu. Razbješnjeli, Hitler je naredio da se grad sravni sa zemljom. Samo oko 15 posto Varšave je preživjelo.
Muzej ustanka iz 1944
Dok su se poljski vojnici očajnički borili za svoje živote, od kuće do kuće, Crvena armija je pasivno promatrala s istočne obale rijeke Visle. To je, prema riječima englesko-mađarskog romanopisca Arthura Koestlera, bila ‘jedna od najvećih sramota ovog rata’. Staljin nije želio nikakve potencijalne izazove komunističkoj marionetskoj vladi koju je namjeravao postaviti u Poljskoj nakon rata. Poticao je Hitlera da uništi sve takve izazove. U Varšavi postoji veličanstveni muzej posvećen tragičnom Ustanku iz 1944., vrlo dirljiv, čak i proganjajući. Njegov zamjenik direktora, dr. Pawel Ukielski, moj je prijatelj: predavao je na Islandu na moj poziv, a ja sam imao zadovoljstvo posjetiti njega i njegovu ljupku obitelj u njihovoj kući u Varšavi. Oboje smo aktivni u Platformi europskog sjećanja i savjesti koja traži pravdu za brojne žrtve totalitarizma u Europi.
Možda je barem poetska pravda da je ogromno sjedište Poljske komunističke partije u centru grada nakon sloma komunizma preuzela Varšavska burza koja ga je koristila do 2000. godine. Sada je kompleks zgrada (gore prikazan) trgovački centar, a jedna od tvrtki koja se tamo nalazi je Freedom Lounge , koju vodi Varšavski poduzetnički institut slobodnog tržišta, bar, restoran i mjesto za sastanke. Kokteli koji se poslužuju u Loungeu nazvani su po vodećim klasičnim liberalnim misliocima i vođama kao što su Ludwig von Mises, Ayn Rand i Margaret Thatcher.
Inspiriran Friedmanom i Hayekom
U Freedom Loungeu 2. studenoga 2021. predstavio sam svoju knjigu u dva sveska o Dvadeset četiri konzervativno-liberalna mislioca , na panelu s Marekom Tatałom iz Zaklade za ekonomsku slobodu i Sebastianom Stodolakom iz Varšavskog poduzetničkog instituta. Stodolak me također intervjuirao za poljske novine Dziennik Gazeta Prawna i snimio podcast sa mnom. U svom uvodnom izlaganju istaknuo sam da u poglavlju o Miltonu Friedmanu u drugi svezak moje knjige postoji kratak prikaz brze i uspješne postupak u kojoj su se Poljaci i drugi srednjoeuropski i istočnoeuropski narodi, nadahnuti ne samo Friedmanom i Friedrichom von Hayekom, vratili u normalu 1990-ih, nakon što im je više od četrdeset godina bio nametnut socijalizam.
Slobodno tržišno rješenje problema okoliša
U živoj raspravi u Freedom Loungeu koja je uslijedila nakon mog uvodnog izlaganja, naglasio sam da ekološki problemi obično nisu uzrokovani kapitalizmom, već nedostatkom prava privatnog vlasništva. Slonovi u Africi bili su ugroženi jer nije bilo vlasnika koji bi se brinuli o njima, dok je ovaca u privatnom vlasništvu na Islandu bilo u izobilju. U samo jednom potezu pera afričke lovokradice mogle bi se pretvoriti u lovočuvare ako bi njihove zajednice dobile vlasnička prava na stoku slonova. Isto se odnosilo i na zagađena jezera i rijeke s prekomjernim ribolovom: Zaštita okoliša zahtijevala je zaštitnike koji su imali privatni i osobni interes u maksimalnoj dugoročnoj isplativosti prirodnih resursa, bilo da se radi o zemljištu, ribljem fondu , naftnim bušotinama, rijekama, jezerima ili šumama. U slučaju okoliša, kao i drugdje, najbolji lijek za slobodu bilo je više slobode.
Zašto je Island propao 2008
Upitan o bankovnom kolapsu na Islandu 2008., istaknuo sam da je u to vrijeme imovina islandskih banaka vjerojatno bila jednako dobra (ili loša) u prosjeku kao imovina banaka u susjednim zemljama, iako su islandski bankari trebali biti oprezniji u širenju svoje djelatnosti. Razlika je bila u tome što je Islandu uskraćena pomoć za likvidnost od Uprave američkih federalnih rezervi koju su dobile skandinavske zemlje i Švicarska, što je omogućilo tim zemljama da spase banke koje bi inače propale, poput Danske Bank u Danskoj i UBS u Švicarskoj. Štoviše, britanska vlada, predvođena premijerom Gordonom Brownom i kancelarom Alistairom Darlingom, zatvorila je britanske banke u islandskom vlasništvu u isto vrijeme kada je spasila sve druge banke u Ujedinjenom Kraljevstvu, štoviše, pozivajući se na antiteroristički zakon protiv Islanda, dugogodišnja prijateljica i saveznica bez vlastite vojske. Njihova akcija bez presedana bila je, rekao sam, motivirana njihovom željom da pokažu svojim škotskim glasačima opasnosti neovisnosti. Brzi oporavak Islanda nakon kolapsa ipak je svjedočio o ispravnosti sveobuhvatne liberalizacije gospodarstva u razdoblju 1991.–2004.