Subscribe
Pokazalo se da je to mnogo duži proces nego što su švedski političari zamišljali. Ali gotovo dvije godine nakon podnošenja zahtjeva, od 7. ožujka, Švedska je 32. članica obrambenog saveza. To je povijesni događaj – s pomiješanim osjećajima.
Švedska je usvojila svoj neutralni i nesvrstani stav nakon Napoleonovih ratova 1810-ih. Nakon što je bila velika europska sila u 17. stoljeću, ostatak Europe počeo je sustizati sposobnost Švedske da proizvodi vojnu opremu, razvija taktiku na bojnom polju i organizira veliku vojsku, unatoč tome što je Švedska imala znatno manje stanovništva od igrača na kontinent.
Kako je došlo do neutralnosti
Novi švedski prijestolonasljednik Karl Johan, bivši francuski maršal Jean Baptiste Bernadotte, odlučio je 1810. reorganizirati švedsku vanjsku politiku. Švedska vlada i narod nadali su se da će se Karl Johan pridružiti Napoleonu u ratu protiv Rusije 1812. To je značilo da bi Švedska mogla povratiti Finsku, koja je 600 godina bila istočna polovica zemlje, ali je izgubljena od Rusije 1809.
Ali Bernadotte je poznavao Napoleona i francuske prilike bolje nego itko u Švedskoj. Nije vjerovao da će Napoleon uspjeti poraziti Rusiju. Kada je Napoleon napao švedsku Pomeraniju 1812. godine, švedske nade u Napoleona su se ohladile. Karl Johan je tada mogao upoznati cara Aleksandra i sklopio dogovor. Ako bi se Švedska pridružila otporu protiv Napoleona, car bi podržao švedsko polaganje prava na Norvešku, kao kompenzaciju za Švedsku koja je ustupila Finsku.
Dakle, Švedska je ušla u savez s Austrijom, Pruskom i Rusijom kako bi porazila Napoleona. Ali vojska Karla Johana nije otišla u Francusku, već u Dansku kako bi natjerala Napoleonovu saveznicu Dansku da preda Norvešku Švedskoj.
Kada je ova velika politička kompenzacija za gubitak Finske uspostavljena mirovnim ugovorom 1814., Karl Johan je zauzeo nesvrstanu poziciju neutralnosti koju će Švedska tada zauzeti 210 godina. Sve do ožujka 2024. godine, kada je Švedska postala članica NATO obrambenog saveza.
“Neutralnost nam je dobro služila”
Stalni izraz za sve vlade tijekom ova dva stoljeća bio je “sloboda od saveza u mirnodopskim uvjetima, s ciljem neutralnosti u slučaju rata”. A ova doktrina sigurnosne politike spriječila je Švedsku u nekoliko ratova – od dansko-pruskih ratova (gdje je kralja Karla XV. trebalo uvjeriti da ne stane na stranu Danske) do Prvog i Drugog svjetskog rata.
Stoga je uobičajena mantra posljednjih desetljeća bila “neutralnost nam je dobro poslužila” za prigušivanje javnog mnijenja koje je željelo aktivnije napore izvan svih lijepih riječi. To je značilo da je Švedska uklonila neutralnost iz sigurnosne doktrine 1991. (ali je zadržala nesvrstanost), jer je vlada željela moći podržati baltičke zemlje u njihovoj neovisnosti od raspadajućeg Sovjetskog Saveza.
Ali ulazak u NATO bio je prevelik korak za većinu stranaka, ali i za švedsko javno mnijenje. Zanimljivo je da su raspoloženja u Finskoj potpuno ista kao iu Švedskoj. Kao da nekada zajednički narod živi ispod površine.
Jaka vlastita obrana
Kako bi švedska neutralnost bila vjerodostojna u očima vanjskog svijeta, Švedska je do sredine 1990-ih imala jedan od najvećih vojnih izdataka po glavi stanovnika u svijetu. Švedska nakon 17. stoljeća nije ostala politička sila, ali je industrija oružja, koja je već tada bila vodeća u svijetu, nastavila proizvoditi oružje i oružane sustave najviše svjetske klase.
Iako je bilo protivljenja lijevih stranaka, Švedska je investirala u izgradnju vlastitih sustava za podmornice, borbene zrakoplove i topništvo. Dokaz za to su borbeni zrakoplov Jas Gripen i podmornice klase Gotland, Borbeno vozilo 90 i topnička naoružanja raznih vrsta. Sada briljiraju u Ukrajini, gdje ukrajinski vojnici hvale švedske sustave zbog njihove pouzdanosti i učinkovitosti.
No, Švedska je ipak zemlja sa samo 10 milijuna stanovnika.
NATO s oklijevanjem
Dugoročno gledano, postalo je teško održati volju i motivaciju za tako opsežnom vojnom obranom. A nakon pada zida, sigurnost je ustupila mjesto čistom mirovnom utopizmu što je značilo da je 90 posto vojske raspušteno, a 70 posto mornarice između 1995. i 2015. godine.
Kad je Rusija krenula s punim napadom na Ukrajinu, političari su se konačno probudili iz ružičastih snova o miru. Ali sada je Švedska stajala gotovo gola.
Alternative NATO-u bile su nerealne. Barem kratkoročno.
Ankete pokazuju veliku podršku članstvu u NATO-u nakon ruskog napada. Ali to je zato što ljudi znaju da alternativa ne postoji. Mnogi su razočarani što Švedska nema prostora za nastavak vlastite doktrine sigurnosne politike.
No, krivnja za to nije na nikome drugome nego na kratkovidnim, naivnim političarima vlastite zemlje.
Dakle, sada smo tu. I ne mogu učiniti ništa osim iskoristiti situaciju na najbolji način.