Subscribe
Nedavna odluka Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučaju globalnog zatopljenja koju je pokrenula udruga starijih švicarskih žena je problematična, ako ne i apsurdna, kao što sam već ovdje tvrdila. Sud je protumačio članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima koji propisuje ‘pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života’ tako da uključuje ‘pravo pojedinaca na učinkovitu zaštitu državnih tijela od ozbiljnih štetnih učinaka klimatskih promjena na njihove života, zdravlja, blagostanja i kvalitete života’. Sud ne samo da je prihvatio zahtjev udruženja od posebnih interesa bez jasnog statusa žrtve, nego je i proširio značenje članka 8. do neprepoznatljivosti, učinkovito izmišljajući novo pravo. Iako je Sud u Strasbourgu izvorno osnovan da odlučuje je li šteta nanesena žrtvi kršenje Konvencije, u ovom je slučaju svoju odluku uglavnom izveo iz nagađanja o mogućoj budućoj šteti. Čini se da je Sud zarobljen od strane elite koja pokušava nametnuti svoje ideje demokratski izabranim predstavnicima europskih naroda. Dapače, i sam naziv institucije primjer je upitne aproprijacije: ovo nije pravi sud s odgovarajućim ovlastima, već savjetodavni sud, osnovan za razmatranje optužbi o kršenju Konvencije od strane država potpisnica. Njegova mišljenja nisu pravne presude i teško ih je provesti. Svojim komentarima o ovom nedavnom švicarskom slučaju, želio bih dodati kratku analizu islandskog slučaja gdje je Sud u Strasbourgu također otišao daleko izvan svojih ovlasti i jednostavno izmislio novo pravo.
Ministar pravosuđa ili Rubber Stamp?
Islandski slučaj odnosio se na imenovanje sudaca Islandskog prizivnog suda (Landsrettur). Nakon što je 2016. godine donesena odluka o osnivanju ovog suda, za njegovih 15 sudačkih mjesta prijavila su se 33 odvjetnika. Prijave su proslijeđene Odboru za ocjenjivanje koji je imao dva člana koje je imenovao Vrhovni sud, jednog Sudsko vijeće (koje predstavlja suce okružnog suda), jednog Islandska odvjetnička komora i jednog Parlament. Prema zakonu o imenovanjima u Žalbenom sudu, ministar pravosuđa, Sigridur Andersen, trebao bi kao opće pravilo imenovati sucima one za koje Ocjenjivački odbor ocijeni da su ‘najkvalificiraniji’. Imenovanje suca koji je bio ‘kvalificiran’, ali ne i ‘najkvalificiraniji’, bilo je valjano samo ako ga je ratificirao Sabor. Povjerenstvo za ocjenjivanje je zaključilo da je 15 od 33 kandidata ‘najkvalificiranije’ za 15 sudačkih mjesta; ostali su svi bili ‘kvalificirani’, ali ne i ‘najkvalificiraniji’. Povjerenstvo je svoj zaključak potkrijepilo izvješćem i evaluacijskom tablicom s dvanaest kriterija za ocjenjivanje kandidata, s minijaturnom razlikom, 0,03, između rezultata 15. ‘najkvalificiranijeg’ i 16. ‘kvalificiranog’ kandidata. Statistički je bilo gotovo nemoguće da bi po tih dvanaest kriterija točno 15 kandidata bilo ‘najkvalificiranije’ za 15 novih sudačkih mjesta. Bio je previše savršen. Bilo je prilično očito da je Ocjenjivački odbor skrojio zaključak na način da ministar pravosuđa mora imenovati 15 prijavljenih koje je odabrao. Nije joj se smjelo ostaviti izbora.
Međutim, Sigridur Andersen odbio je biti pečat za Odbor za ocjenjivanje. Odlučila je imenovati 11 od 15 preporučenih od strane Povjerenstva za ocjenjivanje i 4 kandidata za koje je Povjerenstvo ocijenilo da su ‘kvalificirani’, ali ne i ‘najkvalificiraniji’. Njezin je argument bio da Povjerenstvo za ocjenjivanje nije dalo dovoljnu težinu sudačkom iskustvu. Također je istaknula, iako to nije dio njezinog pravnog obrazloženja, da je od 15 prijavljenih koje je preporučilo Ocjenjivačko povjerenstvo 10 muškaraca i 5 žena, dok je ona imenovala 8 muškaraca i 7 žena. Njezino imenovanje 15 sudaca ratificirao je Sabor koji je o njemu glasovao kao o jednom prijedlogu, kao što je to bio običaj s višedijelnim prijedlozima ako nitko nije tražio posebno glasovanje o svakom dijelu prijedloga.
Žalbe odbijenih kandidata
Dvojica neuspješnih kandidata u skupini od 15 koje je preporučilo Ocjenjivačko povjerenstvo podnijeli su tužbu protiv islandske države tražeći poništenje imenovanja 15 sudaca kao i naknadu materijalne i osobne štete. Okružni sud u Reykjaviku odbio je sve njihove zahtjeve. No dok je Vrhovni sud odbacio njihove zahtjeve za poništenjem imenovanja i materijalnom odštetom, dosudio im je odštetu za tjelesne ozljede, tvrdeći da je ministar pravosuđa prekršio islandski upravni zakon jer nije proveo dovoljno temeljitu usporedbu nadležnosti 4 pristupnika imenovala je iz skupine ‘kvalificiranih’, ali ne i ‘najkvalificiranijih’ pristupnika, a kompetenciju 4 pristupnika preporučilo je Ocjenjivačko povjerenstvo, a ministar zaobišao. Iako ministrica nije imala namjeru prouzročiti nikakvu osobnu povredu, priznao je Vrhovni sud, trebala je biti svjesna štetnih posljedica svoje odluke da ih zaobiđe za četiri neuspješna kandidata. Sud je također utvrdio da je procedura glasovanja u Saboru manjkava. Trebalo je posebno glasovati o svakom kandidatu.
Ova je presuda bila neuvjerljiva. Vrhovni sud nikada nije opisao što bi prema upravnom pravu bilo ‘dovoljna istraga’. Zar sudačko iskustvo na koje se poziva ministar pravosuđa nije objektivan i razuman kriterij? (Dok su se neki drugi pozivali na ravnopravnost spolova, možda manje razumno, ona nije.) Postupak glasovanja slijedio je dugu parlamentarnu tradiciju o višedijelnim prijedlozima: bilo je neosporno da ne bi bilo nikakve razlike da je bilo petnaest glasova umjesto jednog; i da je bilo koji član parlamenta zatražio odvojeno glasovanje, to bi bilo odobreno. Valja također istaknuti da je ministar pravosuđa išao protiv povjerenstva koje je imenovao Vrhovni sud s dva od pet članova. Tako su suci Vrhovnog suda djelomično ocjenjivali svoje ili aktivnosti svojih kolega.
Čudan testni slučaj
Prizivni sud je djelovao samo kratko vrijeme 2018. kada je pred njim pokrenut slučaj koji je na kraju pretvoren u test slučaj o pitanju imenovanja. 33-godišnji muškarac, Gudmundur Andri Astradsson, uhićen je u listopadu 2016. i optužen za vožnju automobila bez važeće vozačke dozvole i pod utjecajem kokaina, izazvavši sudar s drugim automobilom. Bio je na uvjetnoj slobodi i iza sebe je imao niz osuda za vožnju pod utjecajem alkohola i narkotika te za jedan pokušaj krijumčarenja velike količine (2 kg) kokaina na Island. Priznao je krivnju, a na okružnom sudu u Reykjanesu dobio je kaznu od 17 mjeseci zatvora. Žalio se na presudu Žalbenom sudu. No, na savjet odvjetnika, zatražio je da se jedna od tri sutkinje u vijeću koje je vodilo njegov slučaj izuzme, jer je bila jedna od 4 sutkinje koje nije preporučilo Ocjenjivačko povjerenstvo, ali ju je ipak imenovao ministar pravosuđa. Gudmundur Andri tvrdio je da neće dobiti pošteno suđenje prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima zbog nepravilnosti koje su dovele do njezina imenovanja (na islandskom obično nema prezimena, samo ime i informacije čiji ste sin ili kći : stoga je ispravan način da se optuženik nazove Gudmundur Andri, a ne Astradsson).
Prizivni sud odbio je zahtjev Gudmundur Andrija. Žalio se Vrhovnom sudu koji je također odbio njegov zahtjev, smatrajući da unatoč nedostacima u postupku imenovanja dotičnih 4 suca, njegovo pravo na pošteno suđenje nije povrijeđeno time što je jedan od njih sjedio u vijeću umjesto njega. Naknadno je promijenio svoje izjave pred Žalbenim sudom. Više nije priznao krivnju. Umjesto toga, tražio je da bude oslobođen, a ako ne bude oslobođen da mu se kazna smanji. Žalbeni sud je, međutim, potvrdio njegovu osudu Okružnog suda, a isto je učinio i Vrhovni sud.
Odvjetnik Gudmundura Andrija, Vilhjalmur H. Vilhjalmsson, blizak je prijatelj islandskog suca na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, Roberta Spana (gore prikazan s predsjednikom RT Erdoganom tijekom kontroverznog predavanja u Turskoj). Vilhjalmur se u ime svog klijenta obratio sudu u Strasbourgu koji je 2019. odlučio da je povrijeđeno pravo Gudmundur Andrija na pošteno suđenje jer je jedan od sudaca Žalbenog suda bio nezakonito imenovan. Za ovu odluku glasalo je pet sudaca u Drugom vijeću, Robert Spano s Islanda, Işıl Karakaş iz Turske, Ivana Jelić iz Crne Gore, Arnfinn Bårdsen iz Norveške i Darian Pavli iz Albanije. Utvrdili su da vijeće koje je osudilo Gudmundura Andrija nije bilo ‘ustanovljeno zakonom’. Primijetili su presude islandskog Vrhovnog suda prema kojima je ministar pravosuđa prekršio upravni zakon time što nije dovoljno istražio kompetencije kandidata za sudačka mjesta te da je parlament prekršio zakon time što nije glasovao zasebno o svakom kandidatu. Njihovu odluku kasnije je potvrdilo Veliko vijeće.
Neuvjerljiva odluka
Bila je to prilično nevjerojatna, ako ne i apsurdna odluka Suda u Strasbourgu. Gudmundur Andri je uhvaćen na djelu, ‘in flagrante delicto’, počinivši zločin. Prvotno se izjasnio krivim, a jedan sudac Okružnog suda, tri suca Žalbenog suda i pet sudaca Vrhovnog suda osudili su ga bez ikakvih glasova. Bilo je vrlo diskutabilno je li jedan sudac Žalbenog suda imenovan nezakonito, kao što je već navedeno. Upućenima je bilo jasno da je Robert Spano, marljivi, popularni sudac, iskoristio svoj veliki utjecaj na Sud kako bi ishodio ovu izvanrednu odluku. I on i njegov prijatelj Vilhjalmur bili su poznati ljevičarski protivnici desničarskog islandskog ministra pravosuđa koji je bio prisiljen podnijeti ostavku zbog odluke u Strasbourgu. Dvojica sudaca Suda, Paul Lemmens iz Belgije i Valeriu Griţco iz Moldavije, nisu se slagali, tvrdeći da je islandski prizivni sud doista ‘ustanovljen zakonom’, čak i ako je proces možda bio manjkav. Napomenuli su da je islandski Vrhovni sud odbacio argument da su nedostaci bili dovoljno ozbiljni da diskvalificiraju četiri suca koje je Ocjenjivački odbor ocijenio kao kvalificirane, ali ne i kao ‘najkvalificiranije’. Vrhovni sud je stoga potvrdio osudu Gudmundura Andrija.
U ovom slučaju, Sud u Strasbourgu očito je izmislio pravo prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima. Bilo je pravo osuđenog kriminalca da ga saslušaju suci koji su ne samo kvalificirani, već ih je Povjerenstvo za ocjenjivanje smatralo ‘najkvalificiranijima’. Tako je Sud u Strasbourgu odbacio presudu islandskog Vrhovnog suda koji je odbio diskvalificirati jednog od sudaca u vijeću Žalbenog suda i poništiti cijeli proces. Otišla je daleko dalje od svoje dodijeljene zadaće, a to nije bila preispitivanje sudskih odluka u državi potpisnici, već u ovom slučaju samo odlučivanje o tome je li povrijeđeno pravo na pošteno suđenje prema Europskoj konvenciji. Prekršila je oba načela prema kojima bi trebala djelovati: načelo supsidijarnosti, da se politička pitanja trebaju rješavati na najneposrednijoj ili lokalnoj razini, i marginu slobodne procjene, da svaka zemlja potpisnica Konvencije treba imati određeno diskrecijsko pravo u primjeni i tumačenju njegovih članaka i protokola.
O čemu se radi u zakonu?
U ovom slučaju, čini se da je većina na sudu u Strasbourgu u svojoj revnosti da ukori islandsku vladu izgubila iz vida o čemu se radi u zakonu. Riječ je, između ostalog, o zaštiti nedužnih ljudi od kriminalaca koji su opasni za javnost jer voze pod utjecajem narkotika. U svojoj odluci Sud nije ni spomenuo dugi kazneni dosje podnositelja zahtjeva, niti činjenicu da je bio na uvjetnoj slobodi kada je uhićen, niti činjenicu da je nesavjesnom vožnjom izazvao sudar. Dapače, tijekom i nakon ovog slučaja Gudmundur Andri nastavio je svoju kriminalnu karijeru. U lipnju 2017. uhićen je u vožnji pod utjecajem amfetamina i metamfetamina. U rujnu 2017. ponovno je uhićen vozeći pod utjecajem amfetamina, kokaina i alkohola. U listopadu 2017. ponovno je uhićen vozeći automobil pod utjecajem kokaina. Pretragom njegovog doma policija je pronašla dva ilegalna oružja, pušku Winchester i sačmaricu Franchi koje su ukradene iz skladišta. Osuđen je i osuđen na osam mjeseci zatvora. U siječnju i travnju 2018. uhićen je zbog vožnje bez važeće vozačke dozvole. U travnju 2020. ponovno je uhićen, vozio je automobil pod utjecajem alkohola, amfetamina i kokaina. Iza sebe je imao 15 kršenja raznih zakona, a sada je osuđen i osuđen na dvanaest mjeseci zatvora.
Navođenje nebitnog slučaja
Naravno, čak i okorjeli kriminalci trebali bi uživati ista prava prema zakonu kao i građani koji poštuju zakon. Ali ljudi su izgubili svaki osjećaj za mjeru ako smatraju temeljnom greškom u imenovanju kandidata za sudačku dužnost to što je on ili ona, iako ‘kvalificiran’, dobio 0,03 boda manje od ‘najkvalificiranijeg’ kandidata na tablici za ocjenjivanje predao je u Excel dokumentu Odbor za ocjenjivanje, kao što se dogodilo na Islandu. U ovom slučaju, međutim, u svoju potporu Sud u Strasbourgu pozvao se na dva nedavna slučaja o zakonitim sucima. Prvi je bio o Sudu Europskog udruženja slobodne trgovine, EFTA-e. Prema pravilima o Sudu EFTA-e, svako imenovanje sudaca treba biti na mandat od šest godina. Norveška vlada je međutim ponovno imenovala suca na samo tri godine. U žalbi Sudu iz Lihtenštajna pokrenuto je ovo pitanje. Prije nego što je slučaj saslušan, norveška vlada opozvala je svoju prijašnju odluku i ponovno imenovala dotičnog suca na šest godina.
U ovom slučaju došlo je do lako uočljivog kršenja pravila o imenovanju sudaca, a mogao bi se iznijeti argument, iako pomalo nategnut, da je proizvoljnim skraćivanjem trajanja sučevog imenovanja vlada imala sredstva utjecati na njega i druge suce. Ali to je u osnovi bila proceduralna greška koja je jednostavno ispravljena. U islandskom slučaju nije bilo takve lako prepoznatljive povrede pravila, već je Vrhovni sud utvrdio da ministrica pravosuđa nije dovoljno istražila kompetentnost četiri suca koje je imenovala protivno preporukama Odbora za ocjenjivanje u usporedbi s kompetencija četvorice sudaca koje je preporučilo Povjerenstvo, a zaobišao ministar. To je bilo vrlo diskutabilno, a da je ministrica predvidjela ovu primjedbu, lako je mogla provesti puno temeljitiju istragu nego što je to učinila. Štoviše, da je islandski parlament predvidio prigovor da se o 15 kandidata koje je imenovao ministar trebalo glasovati odvojeno, a ne kao o jednom prijedlogu, onda bi sigurno o njima glasovao odvojeno, iako to nije bila uobičajena praksa i iako ne bi bilo nikakve razlike.
Citiranje još jednog nebitnog, ali zanimljivog slučaja
Drugi navedeni slučaj odnosio se na Opći sud Europske unije, EU. Službenik Europskog vijeća (ne treba ga brkati s Vijećem Europe) žalio se Sudu na odluku koju je o njoj donio Službenički sud Europske unije. Tvrdila je da jedan od sudaca Tribunala nije pravilno imenovan. Priča iza toga bila je malo komplicirana. U 2013. godini raspisan je natječaj za popunjavanje dva upražnjena radna mjesta na Međunarodnom sudu. Povjerenstvo za odabir sastavilo je popis od šest ‘najprikladnijih’ kandidata pri čemu je prikladnost uglavnom definirana kao iskustvo na visokoj razini, ali i s prilično ravnomjernom geografskom raspodjelom sudaca. Europsko vijeće je 2016. godine odlučilo produžiti mandat jednom sucu i imenovati još dva suca s popisa sastavljenog nakon natječaja iz 2013. godine. Žalitelj je tvrdio da je Vijeće s tog popisa trebalo imenovati samo jednog suca, jer je tada bio raspisan natječaj za dva upražnjena mjesta. Dakle, kada se treće mjesto upraznilo nakon odlaska suca iz Španjolske u mirovinu, Europsko vijeće nije smjelo crpiti s liste. Time je isključio moguće kandidate za ovo treće mjesto, na primjer pojedince koji su iz osobnih razloga mogli postati suci 2015., a ne 2014., ili pojedince iz Španjolske poput suca koji odlazi u mirovinu. Treći sudac, imenovan umjesto suca iz Španjolske, stoga nije bio zakoniti sudac i odluka Tribunala u kojem je sjedio morala je biti poništena.
Opet, ovaj slučaj nije bio izravno relevantan za islandski slučaj. Islandski ministar pravosuđa nije izabrao s popisa koji je sastavljen kao odgovor na raniji poziv za podnošenje prijava. Odabrala je kandidate koji su svi bili kvalificirani prema Povjerenstvu za ocjenjivanje, a njezina je imenovanja ratificirao Sabor. Ali slučaj je bio vrijedan pažnje iz dva druga razloga.
Prvo, kriterij koji je koristilo povjerenstvo za odabir u europskom slučaju bilo je, osim razumno ravnomjerne zemljopisne distribucije, iskustvo na visokoj razini. Upravo je to bio kriterij koji je koristila islandska ministrica pravosuđa kada je odlučila dati veću težinu sudačkom iskustvu nego što je to učinio Odbor za ocjenjivanje. (Moguće je također da se razumno ravnomjerna rodna raspodjela sudaca u Žalbenom sudu kakvu je postigla islandska ministrica ne čini ništa manje relevantnom od razumno ravnomjerne geografske distribucije, iako se u svom pravnom obrazloženju nije pozvala na spol.)
Na drugom mjestu, povjerenstvo za odabir europskih sudaca moralo je Vijeću podnijeti popis kvalificiranih kandidata koji bi bio dvostruko veći od broja pozicija koje treba popuniti. Dakle, Vijeće bi imalo neki izbor između kandidata. Ovo se također čini razumnim zahtjevom. Ali u islandskom slučaju, Odbor za ocjenjivanje upravo je predstavio popis od 15 kandidata za popunjavanje 15 upražnjenih radnih mjesta, tvrdeći da je upravo 15 od 33 kandidata bilo ‘najkvalificiranije’, ni više ni manje. Ovo nije mogla biti puka slučajnost. Ocjenjivačko povjerenstvo očito je pokušavalo nadmudriti ministra. Sud u Strasbourgu trebao je to primijetiti.
Neodgovorni suci s neograničenom moći
U slobodnom društvu nužno je neovisno sudstvo kao jedna od kontrola zakonodavne i izvršne vlasti. Ali to ne znači da bi ovlast za imenovanje novih sudaca trebala imati isključivo aktualni suci. Za razliku od ministara u Vladi, suci nikome ne odgovaraju. Stoga je proces njihova imenovanja ključan. Neograničena vlast opasna je posvuda, ne samo ako je imaju vladini ministri ili visoki dužnosnici, nego i ako je imaju suci. Može se zloupotrijebiti, kao što je bilo u slučaju o kojem se ovdje govori, gdje su suci Europskog suda za ljudska prava izmislili nepostojeće pravo da ih sasluša sudac koji je morao biti ne samo kvalificiran, već i preporučen od kolega . Ne može biti neslaganja da samo oni za koje se smatra da su kvalificirani trebaju biti imenovani sucima, a može biti malo neslaganja da sposobnost odlučivanja o kvalifikacijama za suca pripada odvjetničkoj profesiji u ovom ili onom svojstvu. Ali također se čini razumnim da nositelj izvršne vlasti, s mandatom od naroda, kao što je ministar pravosuđa na Islandu ili Europsko vijeće u Bruxellesu, ima pravo glasa u tom pitanju i da bi on ili ona trebali biti u mogućnosti birati između sudaca koje pravna struka smatra kvalificiranima u poštenom postupku. Vladavina prava znači vladavina prava, a ne ljudi, čak ni suci.